otvoreno pismo...
Razmišljala sam. Znam, rekao bi da je to svakako nešto što prečesto radim. Rekao bi da nije toliko bitno za sve pronaći razloge, da postoje neke stvari koje se prihvaćaju bez puno razmišljanja, da logika nikada nije bila naš adut. Vidiš, nisi bio u pravu. Upravo logika, taj zdrav razum, to razmišljanje, moje i tvoje, odvojilo nas je jedno od drugog nepovratno. Nisam ja nikada bila Ona za tebe. Kao što ti nikada nisi bio Onaj za mene. Ali, bilo je najlakše dići ruke od Nas. A mogli smo biti tako puno... Nekada sam mislila da smo bili Pravi u pogrešno vrijeme. Nismo. Bili smo baš onda kada smo trebali biti. Samo nismo bili Pravi. Ne jedno za drugo.
Znam da sam odlazila nebrojeno puta. I uvijek sam se vraćala. A onda si me pustio. Ma razumijem. Razumijem da si želio bolji život za mene. Znam da si želio da nađem nekoga tko će mi moći dati više od tebe. Vidiš, u stvari me nikada nisi upoznao. Da jesi, onda bi znao da je ljubav jedini život za mene. I dok me voliš, ne postoji onaj koji mi može dati više. Ne, nikada nisi upoznao pravu mene, ono malo što si znao o meni bilo je dovoljno da ti postanem bitna, ali nedovoljno da me poželiš zadržati. Razumijem. I ne boli me tvoje odustajanje. Boli me što si me pustio tako lako, što si otišao ni ne pokušavši se osvrnuti, jer si znao da ćeš, ako samo na trenutak zastaneš razmišljajući, ostati. Moja ljubav te u isto vrijeme činila jakim i slabim. Šteta. Da si se samo potrudio upoznati me bolje, vidio bi da postoje ljudi koji vole bezuvjetno, bez rezerve, bez interesa... Da postoje ljudi koji te vole takvog kakav jesi. Ja nisam savršena, to je epitet koji si mi ti dao, ali tvoja ljubav činila me savršenom. I zato je šteta. Toliko si se bojao osjećaja da si izgubio onu koja te je voljela najviše.
A mogli smo biti tako puno.
hvala...
Užasno mi fališ. Još uvijek. Ali neću ti to nikada priznati. Ipak osjećam neko čudno zadovoljstvo u saznanju da nikad više neću poljubiti tvoje usne. Niti da ću se ikada više skupiti u tvom krilu, godinama klesanom za moje tijelo. Razmišljala sam o tome kako bih te odbila, kako bih ti vratila. I na kraju, pružila sam ti samo osmjeh. Nisam te odbila ničim drugim, samo osmjehom. Odbiti te onako osvetnički, značilo bi pljuvanje po mojim godinama s tobom. Pljuvanje po danima koji su se desili, po noćima koje su bile stvarne, po rukama koje su zimi grijale, a ljeti hladile. Po usnama koje su sve naučile. Po onome u što sam se klela. Zbog toga sam se samo nasmijala, otvorila srce, pustila te i okrenula se. Hodala sam sama, prvi put. Sreća se ugostila u moje slobodno srce. Znala sam da ćeš i ti biti sretniji bez mene. Nije mi bilo žao. Ali fališ mi. Još uvijek.
Sve je manje boli, priznajem. Možda sam konačno uvjerila samu sebe da zaslužujem više. Ne bolje, ti si bio najbolji. Samo više. Više zagrljaja, više poljubaca, više riječi. Nekoga tko će me vidjeti kad plačem od smijeha. Nekoga tko će mi obrisati suze kad plačem od tuge. Nekoga tko će biti tu. Nekoga tko će me voljeti. Jer, na kraju, priznajmo oboje, ti nisi bio taj. Nikada me nisi zaista volio. Nakon svega, ostao si ljubav mog života. Ja nisam ostala. Nisam nikada ni bila, zar ne? Manje boli. Manje. Ali uvijek, u svakom trenutku svakog jebenog dana, ZNAM da me nisi volio. Gorak okus u ustima.
Krpam rupe koje su ostale iza tebe. Mrzio bi me zbog načina na koji to radim. Sve ono što sam rekla da nikada neću. Primjećujem lijepa lica oko sebe. Smiješim im se. Surađujem. Prihvaćam dvosmislene razgovore i sudjelujem. Srce sam zatvorila. Ne namjerno, nisam to čak ni primjetila, sve dok nisam izgovorila par riječi koje sam uvijek mrzila više od svega. Bez obaveza. Bez skrivenih namjera. Ja se ne zaljubljujem. Laž? Ne... Dotakni moje tijelo, ali nećeš nikada dotaknuti mene... Ja, kakva sam bila, ne postojim više.
Ne mogu da ti ne kažem hvala na kraju svega. Hvala za sve to vrijeme kada si imao posebno mjesto u mojem srcu. Hvala ti što si mi pomogao da shvatim kako je ovaj svijet surov i da ljudi uživaju u tuđoj patnji. Hvala što si me naučio da budem povrijeđena i da svejedno preživim. Hvala ti za svaku poruku koju nisi poslao, za svaku riječ koju si prešutio, za svaki osjećaj koji si odglumio. Nisi ti bio kriv što sam ja pronašla u tvojim riječima nešto čega nije bilo. Nisi ti kriv što sam se nadala da ćeš me možda zavoljeti. Ne krivim te ni za jednu suzu koju sam pustila zbog tebe, ne krivim te ni za bol koja je ostala nakon tebe... Hvala ti što si srušio moje snove i iluzije, hvala što si me spustio s oblaka... s par riječi kojima nisi rekao ništa i s puno šutnje kojom si rekao sve...
Hvala ti za svaki trenutak smijeha i sreće... Jer bilo je i toga... Neopisivo puno... Oprosti što te još uvijek silno volim ovim srcem pretvorenim u kamen... Moguće? Naravno... S tobom je sve bilo moguće, jer ti si, mili moj, zaista bio Čudo. I srce ne možeš prevariti. Ponudila sam se nekoj drugoj ljubavi, pokušala se prevariti nekom novom ljepotom, ali ne ide to tako... Ne možeš prevariti srce, vjeruj mi... Srce kao srce - uvijek pita gdje si ti. 
Kada bi samo znao koliko ničeg se desilo u mom životu od kad sam otišla...
moja priča... ne znam da li ću znati...
Kada sada razmišljam o nama... sada, nakon nekog vremena... još uvijek... teško je. Svaka misao. Svaka uspomena. Ponekad poželim da nisi postojao. Da nisi bio san koji se ostvario. Jer, meni se snovi ne ostvaruju. Ponekad pomislim da sam se trebala boriti za tebe. Za nas. Bio si ljubav mog života. I jedino o tome ne znam ispričati priču. Bio si moje jutro i snaga mog dana. Moj smiraj i svaki drhtaj. Bio si moj prijatelj i moja obitelj. Svaka besmislenost s tobom je imala smisao. Sve. Kad bih ti samo znala reći koliko sam te voljela... Kad bih ti znala pričati o dugim satima samoće u kojima si bio jedina misao. Pripadala sam ti na način na koji nisam pripadala nikome prije. Na jedini mogući način kad nekog voliš. SVE je bilo nevažno. I tvoje tijelo kraj druge žene... i tvoje obećanje pred Bogom... i moji zavjeti... i naši svjetovi udaljeni tisuću galaksija jedno od drugog. SVE je bilo nevažno, jer duboko u srcu bila sam tvoja onako kako nikada nisam bila ničija. Bio si ljubav mog života.
Kada sada razmišljam o nama... znam da je vrijedilo. I beskrajno mi je žao što nije moglo drugačije. Ali, da smo potrajali, suviše bi boli ostalo iza nas. Sjećaš se, obećali smo da nećemo povrijediti jedno drugo... da nećemo dozvoliti da gorčina zavlada našim srcima kada nas konačno porazi stvarnost. Zato, molim te, nemoj reći da nije bilo važno. Nemoj dopustiti da postanem ime koje izgovaraš s gnjevom i za čijim slovima šalješ kletvu... I kada zaboraviš moj lik... i kada ti moje riječi više ne budu ni jeka nekih starih istina... kada od nas ostane samo mutna slika... dozvoli da te neki sumrak... neka čežnjiva melodija... neka prašnjava cesta ili bistra zelena rijeka... dozvoli da te sjeti na mene i na to koliko sam te voljela...
A ja... ja ću pronaći put koji neće prolaziti kroz tvoj život. Iako znam... svi će putevi uvijek voditi kroz tebe...
27.01.2012.
Sretan ti rođendan, jedini..
I think I'd miss you, even if we'd never met.
vitlao božić jata zvezdana
Dan je počeo kao repriza prethodna tri Božića, samo što je, umjesto snijega, magla prosula svoje sivilo pustim ulicama njenog samotnog grada. Zato je voljela ovaj grad, pomislila je. Bio je nekako sličan njoj. Ili ona njemu. Većinu dana prazan i usamljen, kao slučajno bačen na ovu planetu i zaboravljen od ostatka svijeta. Ali imao je dušu, baš kao i ona. Mogao si ga voljeti ili mrziti, baš kao i nju. Crvene i srebrne kuglice blještale su na gustim granama njene jelke kao i svake godine, uredno zamotani pokloni, božićna zvijezda na stolu. Ipak, nešto je bilo drugačije ove godine. Nije bilo njega. Ne, nije ga bilo ni prethodna tri Božića, ali u svojoj napaćenoj duši uvijek ga je osjećala blizu... njega i njegovu beskrajnu ljubav, umotanu u najsjajniji papir i sakriven u najdubljem kutku njenog srca. Ove godine nije ga bilo. Ni riječi od njega, iako ih je čekala kao jedinu zraku sunca u maglovitom tmurnom danu. Šutjela je i ona, nabrajajući u sebi tisuću razloga zašto je bolje tako. Znala je da je pomislio na nju. Znala je da je negdje daleko poželio da i ona bude sretna. I da je znao da nije sretna. Je li znao da plače? Dok je njena mala obitelj odmotavala šarene pakete, ona se, skrivena od njihovih očiju, stisnula u kutu svoje sobe i tiho plakala. Ni to nije smjela glasno. Kako bi objasnila svojoj nasmijanoj djeci zašto plače na najsretniji dan u godini? Namještajući svoju poznatu masku na lice, prisilila se odraditi dan kako se od nje očekuje. Hrpa beskorisnih koraka u pogrešnom smjeru i užasne, teške misli o tome na što se sveo njen život. Kada nije s onim kojeg voli...
Došla je božićna večer, a s njom i spoznaja da je izgubila njegovu ljubav. Ipak nije bila beskrajna. Božić... samo nalik na prethodna tri... i potpuno isti kao svaki slijedeći koji će doći.
....
Zapravo, mislim na njega više nego što pokazujem - mislim da nikoga tu ne zavaravam - ali nikada ne govorim o njemu. Ljudi misle da ih želim poštedjeti ili da zazirem od tuđeg sažaljenja ili već nešto tako glupo. Nije to. Pričanje o njemu boli. Jako. Vraća sva neodgovorena pitanja. Vraća razmišljanje o tome što bi bilo da je bilo (a malo toga, uvjeravam vas, ima tako razoran učinak kao takvo razmišljanje). Vraća krivnju, osjećaje, bez obzira na to koliko iracionalne, da ga je bolja žena, nježnija žena možda mogla zadržati.
Kažu da je potrebno mnogo vremena da se shvati da je kraj. Obamreš. Ne prihvaćaš surovu stvarnost. A opet, to nije istina. Bar ne u mom slučaju. Shvatila sam puno značenje kraja istog trena kad smo se rastali. Shvatila sam da ga nikada više neću vidjeti, da ga nikada više neću zagrliti, da nikada nećemo imati djecu i ostariti zajedno. Shvatila sam da je to konačno, da nema odgode, da se ne može trgovati ili pregovarati.
Dobronamjerni prijatelji govorili su mi uobičajene fraze od kojih bih samo imala poriv za povraćanjem. Ne govorite mi da sam mlada i da je život preda mnom. Ne govorite mi da će biti bolje. Da je to dio božanskog plana. Da sam imala sreće što sam upoznala takvu ljubav. Ne govorite mi 'bolje ljubiti i izgubiti' sranja. Još jedna neistina i licemjerje. Vjerujte mi, nije bolje. Ne pokazujte mi raj, da biste ga onda spalili do temelja.
I ne pitajte me žalim li za čime. Odgovor je - samo za jednim. Žalim što je bilo trenutaka koje sam protratila čineći nešto drugo umjesto njega sretnim.
tiho je... može li tiše?
Nemaš ti pojma. Ne znaš ti ništa o meni. Ne znaš kako je kada pokušaš ispuniti žvot onime što imaš, a to ti nije dovoljno. I one male stvari, one sitnice koje nas raduju, to bi trebao biti život? Moj život.
Ne želim te više dotaknuti. Ne želim znati ništa o tebi. I tvoja poruka, što je trebala značiti? Nikada me nećeš zaboraviti. Tek toliko, da malo dirneš u moj mir, u nešto što sam prozvala svojim... da mi uzmeš i to malo zaborava što sam izvukla iz dubine svoje duše... I ide mi. Radim čuda. Malim koracima prevalim daljine. Sve sam dalje. A znaš kako bih te željela zagrliti, nasloniti glavu na tvoje rame i zamišljati da će trajati, da nije zabranjeno, da je zauvijek... Nemaš ti pojma. Kako bi znao? Tamo gdje si ti, ja ne postojim ni u tragovima. Tu gdje sam ja, sve je puno tebe.
Nižu se beskorisni dani, dani, koji su ipak jedina istina u mom životu. Ponekad si prisutan nekim dalekim riječima i tada se čini da ima smisla svako moje buđenje. Ali, uglavnom su to oni moji stari dani prepuni borbe da dam smisao svemu što činim. Pokušavam se uvjeriti da ja, u stvari, trebam tebi. Da sam ti važna. Da je prostor između nas samo privremeno lutanje do povratka svega čemu se potajno radujem. Negdje duboko u sebi ubijam sve istine koje me izjedaju.
Jesi li ikada čuo lomljavu kostiju u sebi? Ja jesam. Samo na trenutak. Nakon toga sve se smirilo i stišalo.
još jednom
Raspadam se i ne znam hoću li se ikada ponovo skupiti i zato uzmimo ovo vrijeme prije kraja...
Ovu tišinu prije nego nestanemo zauvijek.
Znam da ti nikada neću pripadati na način na koji želim.
Ali, biti će dovoljno...
Još jednom te gledati kako snivaš...
Još jednom se probuditi kraj tebe...
Samo još jednom i neće biti važna cijena koju će platiti srce.
Ima još par sitnica koje sam ti ostala dužna.
Želiš li ih?
Onaj jedan poljubac u kut usana koji možeš sakriti i ponijeti sa sobom, kad kreneš iz mog života.
Onaj pogled u kojem ćeš vidjeti da moja duša pripada tebi, zauvijek utkana neraskidivim nitima ljubavi.
Zauvijek...
Možeš li vjerovati u zauvijek?
Jer zauvijek ponekad nije dovoljno dugo...
A ponekad je najteži okov...
Znam da će vrijeme nemilosrdno pokidati stranice koje smo ispisivali nježnostima, na kojima smo crtali čežnju i vjerovali u snove...
Ali, samo se jednom pogledaj mojim očima i vidjeti ćeš čudo.
I tada mi reci da si i ti mene volio... najviše od svih... volio...
četiri dana
Već je prošlo dva tjedna od njihovog posljednjeg susreta, a ona još nije pronašla riječi da opiše ta savršena četiri dana. Činilo joj se da ako počne pisati o tome u prošlom vremenu, biti će kao da ga je pustila. A nije. I nikada neće. Shvatila je to sinoć kada je usred dječjeg rođendana u stvarnom životu, otrčala u kupaonu da mu se javi na poziv. Shvatila je da štogod odlučila, napravila ili rekla, samo zvuk njegovog glasa sruši sve zidove koje tako naivno diže oko svojeg srca. Shvatila je da taj rođendan nije u njenom stvarnom životu, jer njen život bio je uz tog muškarca 250 km daleko koji joj govori kako mu jako nedostaje i kako je samo želi zagrliti.
Bila je tiha posljednjih par dana i čekala je pravi trenutak da mu kaže da je pusti. Imala je pripremljenu rečenicu za njega, pomalo grubu, ali ona je bila uvjerena da je to i zaslužio. Ne želim te više u svom životu... Tvoje srce pripada njoj... Već nekoliko mjeseci prije prestala je vjerovati u njegovu ljubav. U stvari, prestala je vjerovati u ljubav općenito... Prestala je vjerovati da ljubav čini čuda i da ništa nije nemoguće kada se dvoje ljudi voli. Bio bi tu, zar ne? Bio bi kraj nje da ta glupa ljubav ima ikakvog smisla...
I zaista, tih posljednjih par mjeseci uspjela je uvjeriti samu sebe u besmislenost trajanja nečega što od početka nije imalo budućnost. A onda je prije dva tjedna stao pred nju, ispružio ruke i povukao je u svoj zagrljaj. Vidiš, upravo tu je moje mjesto... ovo tu, između tvog ramena i vrata... ta savršena udubina stvorena baš za moju glavu... sa svim mirisima koje sam mjesecima odbijala pamtiti,.. I sve drugo, osim tog trenutka, izgubilo je svoj smisao. Tada je znala, može živjeti još 50 godina, ali samo dani kada je on drži u svom zagrljaju vrijede.
Četiri predivna dana provela je u tom zagrljaju. Niti jedna uzaludno potrošena minuta. Dodirivali su se neprekidno, ljubili, smijali, gledali... I voljeli... Da, ta glupa ljubav bila je jedini smisao njihovih života i oni su je nesebično davali jedno drugom. Zar je ispravno odreći se toga? Kako ću te opet pustiti da odeš k njoj? Pustila ga je... Kao i svaki put do tada. Posljednji je put, čuješ li me? Posljednji. Svaki put otkineš dio mene i odneseš. Nemam više snage. Nemam. Čuješ li me?
Kada je sinoć rekao da je voli, znala je da ima još snage. Znala je da se nikada neće oprostiti od njega. Da će jedan dio nje uvijek čekati. I da u ovom surovom svijetu punom neizvjesnosti i licemjerja jedino je još ljubav izvjesna i ima smisla.
putovnica
Preturajući danas po torbi tražeći upaljač i ljuteći se na sebe zbog količine nepotrebnih stvari koje uporno nosim sa sobom, a koje mi definitivno neće trebati nikada, pogled mi je pao na putovnicu. Dobro, ona će mi vjerojatno još trebati, iako mi je, u ovom stanju u kojem trenutno jesam, u to teško povjerovati. Ne tako davno vadila sam je na nekim tamo granicama, najprije puna očekivanja i ljubavi, a naposljetku puna dojmova, sreće i da... one iste ljubavi s kojom sam krenula na put. Je li moguće da je to bilo pred jedva dvadesetak dana? Kao da je prošao cijeli jedan život od tada. Gomila nekih drugih ljudi, previše suza, previše teških riječi... previše šutnje... puno previše... Trebalo je svega nekoliko minuta da se najljepši dan mojeg života pretvori u nešto posljednje... posljednju uspomenu... posljednju ljubav... posljednji smijeh... Da, Munchen će zauvijek ostati moja nesretna ljubav.
Otvorila sam putovnicu kao da samu sebe želim uvjeriti da je zaista postojao taj dan, taj grad i, naposljetku, taj čovjek zbog kojeg sam bila spremna pakirati kovčege svaki put kada je poželio da dođem. Kada se sve promijenilo? Onaj dan kada sam poželjela da se nikada nije dogodio? Onaj kada sam tako jasno, tako sigurno vidjela da mi ne pripada... da mi nikada nije pripadao? Kada sam vidjela kako je sretan s njom? Kako je gleda... ljubi... zavjetuje se na vječnu ljubav... u dobru i u zlu... I ja sam svoje zavjete njemu nosila u srcu... Zauvijek, mili... U dobru i u zlu... Oprosti mi za zlo...
Zaklopila sam putovnicu i vratila je u torbu. Neka... pomislila sam. Dok je tu, uvijek ću znati da mogu otići... da mogu pobjeći... Zavaravati ću sebe da je samo ona dovoljna da opet budem sretna... Kao onda jednom... u nekom drugom životu... Nedostaje mi. Ponekad mi toliko nedostaje da bih mogla umrijeti od siline tuge koja me tada obuzme. Pitam se hoće li ikada prestati? Trebalo bi. Obično prestane. Ali jedan dio mene umro je onog dana... kada sam vidjela da je sretan i bez mene...
close your eyes and think of England...
München, 14.01.2011.... 1200 km u dva dana... moja ruka u tvojoj ruci... naše spojene usne... smijeh... beskrajna sreća...
Karlovac, danas... sleđena satima... njena ruka u tvojoj ruci... vaše spojene usne... smijeh.. beskrajna sreća...
... neopisiva tuga... želim samo zatvoriti oči i misliti na Englesku... i da će jednom proći...
samo ponekad na neki rođendan...
Ima dana kada je podnošljivo. Kada nepokolebljivo vjerujem u ispravnost svojih odluka... kao da se mene nešto pitalo... Ali, uvjeravam sebe da je sve bilo za moje dobro. Za moj mir. Ima dana kada ne mogu ustati iz kreveta od siline tuge koja me prelama. Ima dana kada se moram prisiliti da otvorim oči. Kada razmišljam imam li uopće razloga disati... Danas je takav dan. Možda zbog činjenice da uvijek pamtim nepotrebne stvari koje mi samo otežavaju život, tako sam danas pretjerano svjesna da je 'prvoj' sutra rođendan. Nevažno? Možda. To je samo jedan rođendan. Sretan, naravno. Ali nije li njen svaki dan već dovoljno sretan? Kako da ne pomislim na sve svoje rođendane bez njega? Na sve 'proslave' na kojima je nedostajao... Na kojima će uvijek nedostajati...
Danas je bilo teško ignorirati njegove pokušaje da dopre do mene. Uvijek je bio uporan. Skupila sam zadnji atom snage i nakon nekog vremena šutnje, odgovorila sam... Rekla sam da ne želim znati da sam stalno u njegovim mislima. Rekla sam mu da želim zaboraviti njegovo lice, glas, njegov dodir. Rekla sam mu da nije važno... da nikada nije bilo... da ne vjerujem više... da ne sanjam... Moje riječi zaboljele su me. Ostala sam sjediti gledajući kroz prozor i uvjeravajući sebe da je zaboljelo i njega.
Ima dana kada je podnošljivo. Ima dana kada se čak mogu nasmijati nekoj nespretnosti i ludosti u svojoj blizini. Ali ne danas. Danas samo želim umrijeti.
sve nježne riječi svijeta sačuvala sam za te...
Zadržala je dah. Sada će ga izgubiti. Onako kako nikada nikoga nije izgubila. Mogla je primiti ispruženu ruku prijateljstva, ali znala je... kao što i sada zna... uvijek bi ga voljela. Kako bi gledala u to drago poznato lice, a da ga ne poželi poljubiti? Na radiju je Oliver pjevao svojoj Magdaleni... Vidiš... tako si me trebao voljeti, pomislila je... Nikada nisi...
Danima ga je odgurivala od sebe. Jer ona je konačno bila spremna završiti tu igru. Nitko joj nije vjerovao, ali to ionako više nije bilo važno. Nije očekivala ničiju potporu... nije trebala nikoga... bol koja je ostala iza njega bila je golema i nije je željela razvodniti. Željela je osjetiti svaki udarac, svaku misao, svaki rez... Zaslužila je ovaj pakao. Zasluživala ga je polagano posljednje dvije godine svog života. Znala je... mora je udariti snažno.... najsnažnije... jedino tako će ubiti ljubav u njoj, prije nego ta ljubav ubije nju.
Pokušala je ne misliti na lijepe stvari. A bilo ih je. Pokušala je ne misliti na njegove tople oči i blagi dodir. Nikada je više neće gledati te oči. Nikada više neće gubiti razum od tih dodira. Miješale su se slike u njenoj glavi... Gledala ga je kako dolazi... Gledala ga je kako odlazi... Vidjela je ponovo onu ljubljansku kišu kako neumorno briše njihove tragove... I odnosi ga... daleko od nje i njene ljubavi...
Zadržala je dah. I pustila ga. Bez ijedne suze. Oliver je pjevao: sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te... da tebe meni vrate... Tada se slomilo. Iz svake pukotine njenog srca procurila je bol. Razlila se njenim tijelom ispunjavajući svaku poru. Shvatila je užas svoje samoće i prije nego joj se nacerila u lice. Dobrodošla... Biti ću s tobom do kraja...
lorem ipsum
Povraća mi se od istinosti posljednjih riječi upućenih njemu.
Bijah okrutna? Možda.
Prizemljenje je zapravo bilo osvježavajuće.
I nimalo jeftino, kao sve dobre stvari.
Nekako mi nikada nije išlo pretvaranje...
niti to sjedenje na oblaku i vjerovanje u dugu.
Pa ipak...
Kada toliko puta čuješ da si posebna, povjeruješ.
Nema posebnih ljudi.
Svi smo mi isti i na kraju grcamo u istoj bljuvotini.
Vlastitoj, uglavnom.
nakon ljubavi...
Dugo sam mislila da smo mi pobjednici. Mi, kojima se dogodila Ljubav. Je li uopće ikada bilo bitno na koliko suza je sagrađen taj imaginarni svijet? Je li ikada bilo bitno je li moralno? Ponovo vlastiti izmišljeni zakoni koji vrijede samo za nas... Ljutila sam se na Boga, a zašto bi ga uopće bilo briga za mene? Kao da sam ja ikada marila...
Koji je to trenutak bio kada sam odustala? Kada sam zaista pustila od sebe? Ono kišno poslijepodne kada sam pokušala zadržati dah dovoljno dugo da nikada više ne udahnem ovaj zrak u sebe? Potekle su suze. Bez ijedne riječi Ljubav je zalupila vratima. Tišina je kriknula iz svakog kutka sobe. Ovako će biti od sada, bubnjalo je u mojoj glavi. I prije sam poznavala tišinu, ali ovu koja je ostala iza njega osluškivala sam po prvi put. Kao, uostalom, i sve što je donio u moj svijet. Sve njegovo bilo je veličanstveno. Sve je bio prvi put za mene.
Bio je moja najveća ljubav. Jedan od onih savršenih muškaraca koje svaka žena upozna jednom u životu. Ako ima sreće... Netko s kim ću uspoređivati svakog drugog muškarca koji na bilo koji način dotakne moj život. I nikada niti jedan neće biti to što je bio on. Kažu mi da bih trebala zaboraviti? Kako da zaboravim taj udah života i osjećaj da sam konačno bila voljena? Mogu obećati da ću udisati ovaj zrak, koračati ponovo, sve što se od mene očekuje u ovom mehaničkom životu koji slijedi... ali ne mogu obećati da ću zaboraviti. Ne ide to tako...
Što ostaje nakon ljubavi? Tišina. Gorak okus vlastitog poraza u ustima. Nijemi jecaj. Tupi pogled u ogledalu. Nedostajanje. Nevjerica. Tuga. Golema teška tuga. I pitanje: je li moglo biti bolje? Moglo je. Ali, čemu? Naša svrha ionako nije bilo trajanje. Nakon ljubavi ne ostaje - Ništa.
27.08.2010.
Možda bi trebala pričekati par dana, pa tek onda pisati o tome. Ali, Provi nikada nije znala biti strpljiva. Iako, ako njega pitate, on će vam reći da je ona najstrpljivija osoba na svijetu. Koja zna čekati.
Ipak, kada je došla u taj grad ranije od dogovorenog, svaka minuta čekanja bila je teška i duga kao godina. Kada je konačno izišao iz svog auta, naoružan onim svojim osmjehom, u jednom trenu sjetila se zašto ga toliko voli. Pričali su. Satima. Isprepletenih prstiju i sretni kao djeca. Nedostajati ćeš mi... mislila je dok ga je gledala. Cijeli život. Jer došla je tu da završi priču i pokuša od onog što ostane učiniti dovoljno za ostatak života.
Kada je konačno skupila hrabrosti, rekla mu je... Posljednji je put. Odgurnuo je od sebe i okrenuo joj leđa. Rekla je, molim te... Pričaj sa mnom... On je šutio. Kiša koja je neprekidno padala tom ljubljanskom ulicom, činila je šutnju nepodnošljivom. A ipak, prošao je cijeli sat prije nego mu je dotakla rame i rekla da ga voli. Onako puno. Onako kako se voli samo jednom. Rekla mu je da ga voli od prvog trena. Da ga je voljela i prije nego je znala da postoji. Dodirivala je madeže na njegovim leđima, a u glavi joj je bila ona pjesma... o tajnoj mapi... i zvijezdama... mazila se tražeći pjesmu... On je šutio. Kako možeš biti tako hladan?... pitala je. Pogledaj me!... viknula je. Kada je konačno okrenuo svoje uplakano lice prema njoj, njegovie su oči bile sive, kao posute pepelom. Ne mogu zamisliti da te nikada više ne vidim... rekao je. Ne mogu... Mislila je da ga ne može voljeti više. Ali, tada, u polumraku sobe, uz bubnjanje kiše po prozorskom staklu (ili je to bilo njeno srce), dobila je onu pjesmu. I nikada ga nije voljela više.
Ljubili su se kao nikada do tada. Valjda zato što su oboje znali. Njegov zagrljaj bio je gotovo bolan, kao da će je, ako je pusti tada, izgubiti zauvijek. A ona? Ona je željela samo jedno. Da vrijeme stane. Stani, vrijeme... molila je. Stani. Stani. Stani. Nekoliko sati kasnije hladna ljubljanska kiša obrisala je poljupce s njenog tijela. Goodbye - rekao je. Goodbye - rekla je.
Nedostajati ćeš mi... šapnula je. Cijeli život. Još nije prestala plakati.
u susret ljubavi?
Od posljednjeg puta, dugo je pamtila samo oči. A onda su te oči zamijenile svakodnevne prepirke, ponekad praćene dugim šutnjama, onim šutnjama koje govore tisuću riječi. Te neizgovorene riječi čupale su srce iz njenih grudiju, polako, ostavljajući je da grca u vlastitoj smrti. Svaki dan iznova rekla je sebi da taj dan neće biti njegova. Ne više. Pretvarali su se u strance s tek nekoliko blijedih uspomena, ne pronalazeći više one lijepe nježne riječi jedno za drugo. Zar je moguće da se ljubav pretvori u ovo? - pitala se. Je li me ikada zaista volio? Jesam li ja njega ikada zaista voljela?
Tisuću pitanja koje se više nije usudila pitati i jednako toliko odgovora koje nije željela izgovoriti. A i kako bi? Ubijala ih je hladna online komunikacija s tek ponekim telefonskim pozivima u kojima je jezična barijera uzimala svoj danak. Nesporazumi. Nerazumijevanja. Prekidi i nova vraćanja. Agonija. Sve češća slika njih dvoje zajedno u njenoj glavi. Druga ga ima - govorila je sebi. Druga. Ne ja. Najbolnije je bilo u trenucima kada bi pronašla neko savršeno mjesto prepuno boja koje je željela pokazati njemu. A on je bio s njom.
I kada šutim, u meni si, u mojim mislima i mojem srcu... uvijek, anđele! - govorio je u rijetkim trenucima kada nije mrzio njene pokušaje da ga mrzi. Svakog drugog odavno bih ostavio - rekao je nakon što mu je po stoti put rekla da žali što ga je upoznala i potrošila vrijeme na njega. Čitala je da je to najbolnije što možeš nekome reći. Ne, nikada to nije zaista mislila. I da je mogao vidjeti njene oči u tim trenucima kada je zabijala noževe u njegovo srce, znao bi... upoznati njega bilo je najbolje što joj se dogodilo u životu.
Jučer su započeli jednu od svojih besmislenih svađa koje su bile sve kraće, jer su oboje bili umorni jedno od drugog. Zaspali su sinoć svatko na svojoj strani svijeta, uvjereni da su potrošili ljubav i da više nema smisla pokušavati oživjeti ono što je umrlo. Jučer je odlučila da nitko, pa ni on, nije vrijedan njenih samotnih uplakanih noći. A danas... Danas će sjesti u auto, prijeći granicu između dvije države i utopiti se u njegovim očima. Zaspati će u njegovom naručju upijajući miris njegovog tijela, slušajući njegovo disanje, osjećajući njegov dah na svom licu. Vrijedno je. Svake samotne uplakane noći u kojoj ogrnuta uspomenama svu svoju ljubav još uvijek šalje njemu.
08.05.2010.
Od te noći, u stvari, ostale su samo oči. Plave, isprane suzama, iskrene kao poezija napisana ranom zorom dok je surova stvarnost dana još ne pokvari. Jer, baš tako je i bilo. Njihov susret, tek četvrti i već četvrti, nije bilo popodne provedeno u hotelskoj sobi sada već dobro poznatog hotela. Nije to bila ni noć prepuna nježnosti i smijeha koji je vjerojatno budio goste u susjednim sobama. Nisu se žalili... tko još ima smjelosti da se žali na smijeh luckastog para kojem je to sve što imaju? Par sati sitnih radosti... Njihov susret bile su te uplakane oči u kojima je vidjela cijeli svoj svijet. Nikada kao tada i gotovo kao uvijek.
Nekako su oboje znali... Ponekad znaš. Ponekad osjetiš da slijedeća staza ne vodi nikuda. Znala je da bi trebala plakati. Ali nije mogla. Gledajući njegove suze i očaj u njegovim očima, po prvi put u životu znala je da ovo više nikada neće imati, ma koliko života živjela. Plakala je danima poslije... Ali ne tada. Plakala je zbog ljubavi koju je pustila, plakala je zbog ljubavi koju nije mogla zadržati ili nije znala... Plakala je zbog svih propuštenih sumraka... zbog svih zora kojima će se buditi sama... bez plavih očiju... Plakala je zbog usamljenosti... bez nade... Plakala je zbog svega što nikada neće imati... A najviše, od svega najviše, plakala je zbog njihove djece koja se nikada neće roditi.
Kažu da kitovi u cijelom svom životnom vijeku imaju samo jednog partnera. Kada ga izgube, nikada više ne pronalaze drugog. Nekako je razumijela... Ma mogla bi ona... Mogla bi... pronaći nekoga da je zagrli i poljubi, da je vodi svim onim mjestima gdje je željela otići s njim... Mogla bi... Ali, tko će je toliko voljeti? Koga bi ona mogla toliko voljeti? I tko bi, ikada, ma koliko života živjela, plakao tako očajno Jer zumbul je zumbul, al' ruža je ruža, pa da na kraj sveta iznikne...
ma nisam ja nikada željela zvijezde...
... sve što sam ikada željela si TI.
Davno... jako davno... rekla sam da ću jednom opet voljeti nekog... bezuvjetno... Tada nisam znala ništa o tebi, nisam znala da postojiš i da možeš učiniti bajku od nekoliko pogleda i riječi. Slutila sam. Probijajući se nepoznatim ulicama nepoznatog grada neke nepoznate zemlje, znala sam da sve što činim, sve što želim, sve što znam, sve što jesam, sve je to zbog tebe. I vrijedilo je. Nikada nisu bile samo izgužvane plahte hotelske sobe. Bilo je toliko toga. Smijeha i suza...
Pitao si me zašto te volim. Volim te zbog svega što jesi. Volim te zato što su zvijezde sjajnije od kada ih gledam u tvojim očima. Volim te zbog osmjeha kojim rastjeraš sve oblake s mojeg neba. Volim te, jer znaš kada treba šutjeti, a kada razbiti zid. Volim te, jer se boriš. Svaku sjenu kolebanja otkloniš samo jednom riječju. Volim te, jer plačeš kada si tužan. Volim te, jer ti znaš voljeti najljepše na svijetu. A najviše te volim, jer zbog tebe volim sebe.
Davno... jako davno... rekla sam da ću jednom opet voljeti nekog... bezuvjetno... Pogriješila sam. Ne volim opet. Volim prvi put.
07.09.2009... ljubav!
Nije mogla čak ni plakati. Samo je tupo gledala pred sebe i radila što se od nje očekuje. Znala je da i njega boli. Znala je da, negdje daleko, i on osjeća prazninu na mjestu gdje je bila ona. Znala je. Slomljenog srca i dalje je vjerovala da nije izmislila ljubav. Znala je. Kao što je znala da ljubav ne čini čuda. I da ponekad gubi.
Poštovala je njegov izbor. Oduvijek je poštovala sve njegove odluke i poteze. Uvijek je pazio da je ne povrijedi, pa se čak i njegov povratak 'prvoj' činio kao logičan nastavak njihovih života koji nisu imali zajedničku budućnost. I bila bi ona sretna sa svojim uspomenama. Bila bi da je znala da je i on sretan. Ali nije bio. To je boljelo. Toliko ga je voljela da nije mogla podnijeti pomisao da nije sretan.
Bila je skoro ponoć i ona je još uvijek ležala budna u svom mraku. Po tko zna koji put vrtjela je u glavi reprize njihovih susreta i pitala se što ako slike jednom postanu mutne i blijede i što ako jednom zaboravi mirise i misli i riječi... Što ako zaboravi kako ga je voljela? Iz sanjarenja je trgnuo zvuk poruke. U ovo doba? To može biti samo on. Zaustavljenog daha pročitala je riječi na displayu... I can't leave you. You are everything to me. Don't you see how much i love you? Razgovarali su dugo tu noć. O ljubavi. Snovima. Čudima. O svojoj djeci. O starosti. Zajedničkoj. U toj savršenoj tami činilo se moguće ostvariti sve snove koje su imali. A imali su ih... I nikada ljubav nije imala veći smisao i nije se činila ljepšom nego te noći kada je rekao da je ona 'prva'.
Ujutro ga je još više voljela, ako je to uopće bilo moguće. Sa strepnjom je čekala njegov glas. Sa slatkom strepnjom, jer je bezuvjetno vjerovala njegovom srcu. Čak i kada se činilo tako, nikada nije donio pogrešan izbor. Ujutro je još više volio. Ovo je dovoljno, mislila je... Ovo je sasvim dovoljno, rekla mu je... Ovo je dovoljno ljubavi za cijeli život. Makar ne ostarili zajedno, ovo je ljubav koja će biti uz mene kada posljednji put zatvorim oči. Sretna... Prva...
28.08.2009...
Ovaj put dovela ga je u svoj grad. Htjela je popuniti prazne ulice nečime čemu će se uvijek moći vraćati u danima poslije. Htjela je da vidi taj maleni dio nje koji je još ostao neistražen njegovim pogledom. Upoznala ga je s prijateljima. Bila je tako ponosna. Nikada prije nije s većom radošću izgovarala nečije ime. 'Dotakni moja omiljena mjesta' - mislila je. 'Dobro došao kući!'
Rekao je kasnije da je osjećao da pripada tamo. Rekao je da se tako savršeno uklapaju u tu sliku. Savršeno pristaju jedno u drugo. Rekao je da je grad predivan, jer ima nju. Da je ona sunce, a sve ostalo sjena. I da će ostariti zajedno...
S kakvom je ljubavlju dodirivala njegovo tijelo te noći... Nezasitna njegovih poljubaca... Izvijala se pod njegovim prstima kao da je to jedino što je ikada naučila u životu. Onda ga je krišom gledala kako spava, samo da bi ga mogla gledati kako se budi. I opet ga je ljubila... Ponovo i iznova... Zaboravljajući na trenutak da to nije stvarnost. 'Ne vraćam te ovaj put ' - smijala se. 'Ne idi od mene.'
Buđenje je imalo okus njegovih usana. Kako bi se lako naviknula na ovo... Kako bi znala gdje ga poljubiti, gdje dotaknuti i koliko voljeti u svakom novom danu. Bila je stvorena za njega. Uvijek je bio on. Čitala je iz njegovih očiju sve ono što nije smio izreći. Svaku tugu, očaj, pa čak i ljubav. Znala je. Znala je koliko ga boli ono što slijedi. Znala je da će joj slomiti srce. A ipak ga je držala na dlanu.
Nekoliko dana kasnije 'prva' je tražila odgovore. Svi su znali što će biti njegov izbor. Ipak je ona bila druga... prva nakon nje. 'Izaberi mene'- šaptala je sablasnoj tišini. 'Voli mene'... Rekao je da je ona sunce, a sve ostalo sjena. I da će ostariti zajedno... Rekao je da je ona najbolje što mu se dogodilo u životu. A onda je slomio njeno srce.
30.05.2009... sa druge strane jastuka
'Da se udala za mene, vjerojatno bih, kao pravi muž, ponekad i zaboravio taj datum. Ovako, zapamtio sam ga zauvijek...'
Nije se udala za njega. Ne onako pred Bogom. Ne zapravo ni pred ljudima. Ali u svom srcu izgovorila je zavjete i obećala pripadanje do kraja života. Na svaki mogući način. I on je to znao. Ponekad se šalio da oni nisu par... ali da su svakako 'zamalo par'... Najviše što mogu biti. Bila mu je prva... nakon nje. Nikada nije rekao 'druga', iako je upravo to bila, druga... prva nakon nje. Nije mogla biti jedina, ali prihvaćala je to kao neizbježnu šalu koju joj je Bog redovito poturao. Nikada, baš nikada nije zamjerala njemu.
Voljela ga je. Njegove dodire, njegov miris, mekoću njegovih usana i oči... te pametne iskrene plave oči. Voljela je svaki milimetar njegovog tijela, voljela je njegove misli, osjećaje, njegov život, njegovu prošlost, sve što je bio i što će tek biti. Tisuću puta je u mislima proživjela noć u kojoj su se voljeli onako kako se vole samo oni koji to ne smiju. Tu jednu noć pokušali su proživjeti sve ono što su oduvijek sanjali. Gledala ga je kako sniva u njenom naručju, pamteći, upijajući... svaki detalj, svaki dah... svaki tren ukraden za vječnost. Vodili su ljubav neumorno, tisuću puta iznova uranjajući u slasti, uzimajući jedno drugo, učeći kako se najpotpunije predati... Ona je plakala. Od ushićenja, boli, slatkoće, mekoće... Tek mnogo dana kasnije i on je priznao da je plakao... Ali, tek kad je utisnuo zadnji poljubac na njene usne i ostavio je na tihom parkiralištu njenog grada. Plakao je jer je bila predivna, rekao je. Bila je predivna, ali nije bila njegova. A i te kako je bila. Kako nikada nije bila ničija. I kako nikada nikome više neće pripadati. Ne bi mogla.
Voljela ga je. I još ga voli. I još uvijek ponekad plaču... oboje... Jer znaju da je njihova priča bajka, ali neće trajati dovoljno dugo da završi kao sve bajke 'i živjeli su sretno do kraja života...' Ali, njihova noć će živjeti... živjeti će dok na ovom svijetu bude i njih dvoje...
A ja? Meni svaki dan nedostaje sestra srca mog.
proljeće u mom gradu
Ulice su ponovo natrpane ljudima, užurbane i vrele. Proljeće je. Nevjerojatno kako se brzo izmjenjuju godišnja doba kada su protkana tvojim očima. Tu si... I bio si jesenas... i zimus... I nekako poželim da potraješ još neko vrijeme... Godinu? Dvije? Koliko želiš... Ne, ne moraš obećati, jer ako obećaš, mogao bi lagati... i onda ću te morati mrziti kada skreneš pogled u stranu i nemoćno slegneš ramenima. A ti nisi nemoćan. Ti si jak. Čak i kada izmišljam razloge da te povrijedim, kao ranjeni pas uzvraćaš bijesne ugrize i boriš se. Ali razumiješ. Uvijek. Znaš zašto sam ponekad šutljiva, znaš zašto ponekad skrivam pogled, a ponekad ti pružam ruke i cijeli svoj svijet u njemu. Volim te. Toliko te volim da se sve prije tebe čini nevažno. Svaki korak, svaka riječ, svaka misao... sve je oduvijek vodilo prema tebi.
Proljeće je. Dok koračam vrelim asfaltom žureći prema prvoj terasi u hladu, pitam se je li proljeće stiglo i u tvoj grad. I opet poželim da si tu. Da koračaš uz mene... Znaš, dozvolila bih ti da me primiš za ruku, to tako dugo nikome nisam dopustila... I možda bih te poljubila pred svima, onako sočno, zvučno... ili pak nježno, blago... da svakim osjetom zapamtim po jedan milimetar tvojih usana... Rekla bih ti da te volim... sasvim sigurno... jasno i glasno... onako kako moje srce govori, a u njemu je već dugo sve jasno...
Voljela bih da si tu. Ne moraš me primiti za ruku... ni poljubiti me ne moraš... Samo dođi i diši kraj mene. Budi tu.
*Posvećeno Zvjezdici i jednom gradu...
besmrtnost trenutka
Nebo je isprano kišom. Mislim da slikovitije riječi nisam mogla upotrijebiti. Improviziram vlastiti život, ubacujući poetiku gdje je nema i patetiku gdje je već odavno ima previše. Ponekad stojim uz autoput, zagledana u daljinu i pitam se hoću li ikada pogoditi pravi smjer. I čekam. Komadići mozaika posložili su se otkrivajući uznemirujuće pravilnu cjelinu. Neobično, za one koji nemaju i ne smiju imati ništa, mi smo prilično uporni u svom trajanju.
Ponekad ne znam je li praznina oko mene tu zato jer te nema ili jer te ima previše.
Odustajem. Već toliko puta iznova da je postalo smiješno moje neprekidno vraćanje na mjesto zločina. Uvjeravam sebe da bismo ionako bili nesretni. S vremenom. Zašto čekati da se istroše dobri razlozi i ljubav pretvori u mržnju?
Umorna sam.
ljubav
Još ponekad zalutam u ta prostranstva. Uz blagi drhtaj golih ramena, na način koji samo mi možemo shvatiti.
Nerazumni smo, rekla sam. Neće izaći na dobro. Ne može.
Sami smo protiv cijelog svijeta, rekao je. Ti i ja. I jači smo i iznad svih smo. Rekao je...
Još ponekad postoje noći u kojima uzalud tražim miris koji ne poznajem.
Budim se i pogledom tražim neki znak da je bio tu. Jer, bio je. Sasvim sigurno.
Nikada sasvim ni ne odlazi od mene.
Ne poznajem te, rekla sam. Ali, tvoj osmjeh je prvo što želim vidjeti kad ujutro otvorim oči.
Predivna si, rekao je. Sve što sam ikada u životu tražio u tebi je.
Ovo se ne događa zapravo, rekla sam. Ovo je san.
Događa se jednom u životu, rekao je. Vjeruj u nas.
Još ponekad otvorim stranice 'Malog princa', tek toliko da se podsjetim koliko je velik bio...
I da treba gledati srcem.
Kako da te učinim sretnim?... pitala sam.
Budi to što jesi, jer sve što jesi volim, odgovorio je. I reci mi da me trebaš i da je moje mjesto kraj tebe.
Ali, kraj mene više nema mjesta... ne dovoljno, plakala sam.
I onda je, negdje u daljini, kroz najbistriju noć, prepunu zvijezda, zatreperio svjetionik.
Moj dom. Zauvijek.
I ponekad se pitam kako je ikada moglo biti drugačije...
p.s. ... guess what?
Gledala sam noćas predivan film... film koji ostavlja bez daha. Provela sam dan u Zagrebu (živio shoping) i po povratku sam svratila u videoteku. Htjela sam gledati film koji su mi preporučile frendice uz riječi: ma plakat ćeš cijelo vrijeme. Znajući sebe i njih, bilo mi je jasno da ako su one plakale za vrijeme cijelog filma, ja ću vjerojatno biti na korak do samoubojstva. Too sensitive, sjećate se? Ali, nije bilo tako. Film ima jako tužnu temu, ali način na koji je obrađen i poruka koju šalje... Smijala sam se i plakala istovremeno. Dugo nisam mogla zaspati. Tako sam silno željela... jednu, samo jednu minutu iz jednog prošlog vremena. Sada bih znala što učiniti s njom. Znala bih što učiniti i reći. Znala bih odgovor. Jer, tako je jednostavan.
Vjerujete li u ljubav na prvi pogled? Može li odgovor na ovo biti 'da' ili 'ne'? Bez puno objašnjavanja, jednostavno da ili ne. Reći ću vam. Ja vjerujem. Jednako kao u mržnju na posljednji pogled. Mislite da se ne može dogoditi da upoznate nekog i odmah znate da je to on/ona? Znamo da odmah znate želite li spavati s tom osobom, ali što je s onim osjećajem koji nas preplavi cijele, nakon čega znamo... što god da se u životu dogodi, gdje god nas život odnese, što god radili... ta osoba je jedina prava za nas. I tada cijeli život putujete prema samo tom jednom danu kada će sve biti onako kako treba biti.
Ponekad je put dugačak, ponekad se čini da nema kraja... ponekad zaista i nema kraja.. ali ja iskreno vjerujem da jednom... u nekom drugom svijetu, drugom životu... ruka će primiti ruku koju tako dugo traži. Jer, zašto bi Bog dozvolio da nekoga sretnete, ako ne postoji šansa da budete zajedno?
p.s. I love you
dragi Lastane...
Pročitah danas u Wishovim komentarima kako je Bego jednom rekao da je blog kao Modra Lasta. Ma tko bi to rekao bolje od njega? E sad, koliko se ja sjećam Modre Laste, bila je tamo neka rubrika: dragi Lastane... Bili smo djeca i imali male slatke probleme. Sjećam se. Onda smo narasli i narasli su i slatki problemi. I toga se sjećam. U stvari, koliko god ponekad priželjkivala amneziju, još uvijek imam vrlo dobro pamćenje. Moj tata mi često kaže da ga čudi što nisam završila bar tri fakulteta, jer u ključnim trenucima sam uvijek ja ta koja obogaćuje razgovor potpuno nepotrebnim informacijama. Vjerojatno ću zaboraviti vratiti knjigu u biblioteku, ali ću sigurno zapamtiti neku autorovu opasku napisanu sitnim slovima u kutu te knjige. Najbolje od svega pamtim datume. Tu sam nenadmašiva. Kada bi postojao kviz u kojem bi trebalo znati sve godišnjice, mjesečnice i rođendane, ja bih bila milijunaš. ( U ovo vrijeme slijedeće godine... rekao bi Del)... Pitanje za 250 000 kuna: koga si poljubila 31.07.1994. godine? Pitanje za 500 000 kuna: što si radila 18.07.2007. godine? I konačno, pitanje za milijun kuna: tko je rođen 10.01.1972. godine? Ma sve znam. Puna mi je glava nepotrebnih informacija.
Oduvijek sam bila takva. Znate, ljudi se zaista ne mijenjaju. Ne na bolje. Sve naše mane s vremenom postaju još gore i izraženije. Sva sreća da nas oni koji nas vole, vole unatoč tim našim manama. Ja sam se, konačno to javno priznajem, cijeli svoj život zaljubljivala u muškarce koji su patili za nekom ženom. Ne istom, naravno. Svi odreda su bili ranjeni i ja sam željela biti ta koja će zaustaviti njihovo krvarenje. Bila sam uvjerena da je moja ljubav dovoljna da izliječi bolno srce mog odabranika. Ma, k**** je dovoljna. Onda sam krivila Gabrijelu, Maju, Azru, Renatu za svoje slomljeno srce. Ma opet k****. Nisu one krive. Nisu ni oni. Ja sam kriva što sam padala na spike uplakanih frajera, vjerojatno samo želeći da i mene tako jako vole. Lastan bi sa mnom imao pune ruke posla. Nakon što me Freud dobro preispita. Za mene je kasno, ali moj savjet svim djevojkama bi bio: bježite od takvih utopljenika što dalje možete... nikako, ni u kojoj varijanti, ne možete se boriti s likom one koja ih je ostavila... niste vrijedne njene sjene... vrijedite puno više... :)
Možda netko primjećuje da ovo pišem dok se u Karlovcu odvija vrlo važna manifestacija: otvorenje Dana Piva. Budem li imala sreće, ovdje gdje jesam čuti ću večerašnji koncert koji propuštam. Opet imam dobar izgovor što sam ostala doma, opet nešto što nitko ne bi razumio. I opet, bitno je da mi razumijemo.
Jer, ovaj put, dragi Lastane, nema slomljenog srca. Nitko ne plače i nitko ne krvari. I 'volim te' zvuči sasvim iskreno kad se ništa ne traži zauzvrat. U stvari je jednostavno. Trebalo je samo odustati. Istina je da bih voljela da sam dobila posljednju bitku. Istina je da bih voljela da me onaj netko volio kao što je volio nju. Istina je i da bih ostala u toj priči bez obzira na sve, samo da nisam bila toliko umorna od krpanja tuđih rana. Istina je da sam htjela svoju rajsku sekundu. Ali ne možeš se mjeriti sa sveticom. I zato sam odustala od toga da budem savršena onome tko me ne vidi.
I ovako nesavršenoj, nekome sam cijeli svijet. Znam da neću pakirati kofere. Iako bi jedan bio dovoljan. Ali u svom srcu znam... sigurna sam... moj dom će uvijek biti tamo negdje... gdje sviće zora...
Ne nazivam se više blogerom. Jasno. Pišem samo kad sam na nekom emotivnom vrhuncu. Za sebe. Ne stižem čitati i komentirati druge i često mi je žao što ne pripadam više ovom svijetu. Nekako ne želim da moje posljednje rečenice ovdje zvuče tako crno, jer moj život zaista nije crn. Bio je to samo trenutak prezira same sebe i hvala Bogu, takvih trenutaka je sve manje u mom životu.
Moj prijatelj JJ pisao je o padanju nekih maski i ja ga dobro razumijem. Svi ih mi imamo. Ne bi mogli funkcionirati da ih nemamo. I uvijek je teško kad maske padaju. I naše i tuđe. Ali, život je nepredvidiv i zbog toga je toliko lijep. Ne žalim ni zbog čega. Svaka moja ljubav, svaka moja tuga, svaka moja bol nečemu me je naučila. Najvažnije što sam naučila je to da će me onaj tko me voli, voljeti sa svim mojim manama i nesavršenostima. Onaj tko me voli, voljet će me i kad sve maske budu odbačene. Voljet će moje premale grudi i preveliki nos. Voljet će me i kad raščupana izronim iz Mrežnice. Voljet će me i kad plačem i kad sam zbunjena i kad sam nesigurna, slaba, nemoćna. Voljet će me i kad zabrljam s nespretnim iskazivanjem osjećaja. Voljet će me i onda kada bude sumnjao u moju ljubav. Jer ljubav ne traži da bude uzvraćena. Ljubav je jednostavno ljubav i ne treba objašnjenja. I ljubav uvijek, baš uvijek vjeruje.
Ne uspijem uvijek svladati sve prepreke. Ajme, padnem nekad tako jako da odzvanja još danima. Ali, zato je ustajanje neopisivo lijepo. Ne, ne žalim. Ne više ni zbog čega. To sam ja. Kod mene nema polovičnosti. Kad dajem, dajem cijelu sebe. Bez rezerve. I vjerna sam ljubavi. Uvijek.
Ako je ovo sve što mi je život ponudio s tobom, biti će dovoljno. Neka živi san koji se nije usudio postati stvarnost i svi oni budući koji će biti neka nova ljepota za moj život.
Čuda se stvarno uvijek događaju nekom drugom.
Sranja su rezervirana za mene.
o Wishu, Čoliću, ljubavi i Miljacki... i ima veze jedno s drugim, aha :)
Pričam sada malo s našim Wishmasterom i jednim uhom i s oba oka pratim koncert Zdravka Čolića u Puli. I došlo mi da pišem. Nije da sam u stalnom kontaktu s Wishom, viče na mene, jer sam lijena javit se (jel smijem ja ovo pisat, prijatelju?), pa tako s vremena na vrijeme ubijemo po koju riječ i pretresemo najnovije tračeve. Sorry, Wish, javit ću se češće... a i poslala sam ti tražene slike, pa više ne njorgaj... :)
I pita on mene jel' me prošlo za onim? Ma nije me prošao, nikad mi nije ni došao. On je na gubitku. Tako se tješim, pa me pustite da uživam u tome. Lakše je.
I dobro, gledam taj Čolićev koncert i sve mi onako suze u očima. Kako bi rekao moj predivan australac (da, JJ, morala sam ga spomenuti): 'Tamara, honey, you're too sensitive'... ma, jesam, priznajem... možeš bit preko 17 oceana, al' kad Tamara plače, to se čujeeeeee :)
Imala sam 4 godine i Zdravko je bio čovjek mog života. Zaljubljena preko ušiju. Sjećam se kao da je jučer bilo. Kad je majka rodila moju sestru, nije uopće bilo upitno. Zvat će se Kristina. Zbog te jedne zime s Kristinom (ne znam kako nisam bila ljubomorna na tu neku Kristinu)... I rodi se Kristina. I danas me mrzi zbog tog imena. Htjedoh reći dvije stvari. Prva je da taj čovjek još uvijek izgleda tako dobro da bih skoro opet pristala da bude čovjek mog života. A druga važna stvar je ta da sam već s 4 godine imala slomljeno srce i prvu nesretnu ljubav s one strane granice. Prokletstvo se nastavilo. Možda sam rođena s tim... a možda je Maybelline... :)
Ma, ja čekam da ta Miljacka odnese mostove... kad se to dogodi, niti jedno drugo čudo neće biti nemoguće...