Promijenila sam mjesto pisanja. Imam svojih razloga. Ponajviše zbog 'dušebrižnika' koji su glumili prijatelje, a u stvari nisu bili zaista uz mene. Njima poručujem da je ON bio više od bilo kojeg muškarca koji je prošao kroz moj život. Dao je više i volio više. Bio je više od prijatelja, brata i ljubavnika. Bio je sve. A vi koji ste pričali iza mojih leđa da nemam za čime žaliti, jer je on bio NIŠTA, jer od njega nisam imala NIŠTA i da je sve to bilo NIŠTA, vi, vi se jebite.
Adresu novog bloga lako će naći oni koji žele.
Poljubac.
24.07.2013. u 08:58 | 0 comments
Misliš da te mrzim. Mogla bih se sada histerično smijati. Ja da mrzim tebe? Pitaš se kako se tolika ljubav mogla pretvoriti u mržnju i razočaranje. Ma nije. Ali, ne mogu ti to reći. NE SMIJEM. Nikada me ne bi pustio da znaš... A moraš me pustiti. Neću voljeti nakon tebe. Ne više. Čak niti jedan 'isti ti' ne bi uspio vratiti staru mene... čitavu, kompletnu... Ne znam ni bih li željela biti ista.
Pokušavaš li i ti u mojim hladnim odgovorima pročitati: Još uvijek te volim...? Tako sam sama, ljubavi. Tako sama... Prošlo je osam mjeseci, a ja još uvijek ne mogu zamisliti da me dotakne netko tko nije Ti. Glupa? Ne, oprosti, nisam normalna. To bi TI rekao. A vidiš, meni je posve normalna stvar ne biti ničija. Jer u svom srcu još sam uvijek tvoja.
Mrzim te? Ja tebe? Kada bi samo znao...
12.07.2013. u 09:18 | 0 comments
nedovoljno
Danas sam te vidjela. Ma jesam. Imao si bijelu majicu i traperice. I još manje kose nego posljednji put. Hodao si ispred mene, sam, s rukama u džepovima, pomalo pognut, ma znaš... baš onako kako samo ti hodaš. Još uvijek ljepši od svake ljepote. Ti mene nisi vidio, naravno. Kako bi mogao? Često te tako vidim, ne samo u snovima. Zaustavim te i pričam ti. Pričam ti o tome kakav mi je bio dan, kako su djeca, posao... Kažem ti da sam sretna i da te više ne čekam. Nikada ti ne kažem da mi nedostaješ. Nikada ti ne kažem da te volim jednako kao i prvog dana.
Danas te nisam zaustavila. Pustila sam te da odeš. Opet. Bojala sam se ako me pogledaš u oči, vidjeti ćeš... Jer danas je jedan od onih dana kada ne bih mogla sakriti prazninu koja me bode sa svih strana i uvijek iznova podsjeća da te nemam. Danas su mi oči sive, pune one magle... I možda bih plakala dok ti govorim da sam sretna. Zato sam danas šutjela i pustila te da odeš. Uz pomoć one male plave tabletice, danas se više nećeš vraćati. Bolje je tako, ne bih podnijela. Čak ni u ovom svijetu koji sam izmislila samo za nas dvoje, danas ne bih mogla pogledati u tvoje oči. Ne bi bilo dovoljno. Nije dovoljno. Nije.
09.07.2013. u 12:27 | 0 comments
Sa mnom zauvijek! Istina je da me slijedi kao šapat u vjetru koji puše kamo želi. I kao slutnja u zraku kada je najteže. Ali, to nije dovoljno. Nije dovoljno.
07.07.2013. u 11:33 | 0 comments
čekam
Jučer sam dobila dobronamjeran savjet da posjetim psihijatra... Kao, imam sve simptome depresije. Kasnije navečer, zbrajajući simptome i priznavajući ih sama sebi, javio si mi da ti nedostajem i da si na rubu živčanog sloma. Oprosti mi. Trebao bi biti sretan, tako smo se dogovorili. Oprosti mi. Oprosti mi što još uvijek čekam.
04.07.2013. u 09:30 | 0 comments
infirmitatem
Opet sam te izmislila, ispočetka, ali jako slično, uvijek se promijeni samo poneki detalj; boja majice ili pomak ramenima. Dodir na laktu uvijek ostaje isti. I onaj glupi osjećaj da vrijeme nema nikakve veze s tim. Opet me nešto tjera da se samokažnjavam toliko dugo dok ne ostanem bez zraka, pa onaj udah na kraju djeluje kao borba za život, a pogled pretvori u dvije slučajne mrlje.
Osjetim tvoj miris i čujem tvoj smijeh, onako maglovito, nikako sasvim sigurna želim li pamtiti ili zaboraviti?! Ponekad me rastrga sjećanje u milion dijelova i užasnuta uranjam u crnilo, nesposobna pomaknuti makar i jedan dio tijela. Ponekad mi to isto sjećanje izmami osmjeh na lice i neku patetičnu misao kako je vrijedilo... Sve rjeđe. Češće je tamno i onda još tamnije i tamnije od noći, čak i u sunčanim jutrima nisam sigurna jesam li otvorila oči ili se noćna mora nastavlja. Nema kraja.
Pitam se što radiš i onda izmišljam tvoje dane... Vadim djeliće sjećanja i slažem mozaik, posve sigurna da se ništa nije promijenilo od kada smo umrli. Još uvijek svaki dan treniraš, svaki dan osim srijede... još uvijek ispijaš kavu na istom mjestu... parkiraš auto u 8 i 15 na istom mjestu, ručaš u 13 sati, odlaziš iz ureda 5 minuta nakon 17 sati... Subotom posjetiš baku, odlaziš od nje u suzama... To je jedini trenutak kada te zamišljam tužnog, uglavnom si sretan i nasmijan. Trudim se izbaciti Nju iz tvojih dana, pa uvijek preskačem onaj dio kada se vraćaš kući, a skoro nikada ne odlaziš u krevet prije nego Ona zaspe. Zamišljati tvoje vikende nekako je najgore. Ne znam gdje da te smjestim da budeš dovoljno daleko od Nje. Ne mrzim je. Ne. Ona te čini sretnom i ne bih je mogla mrziti. Ali Ona čuje tvoj glas, vidi tvoj osmjeh i dotakne tvoje usne. Ona te čuje, Ona te sluša, a to je ono što mi najviše nedostaje.
Opet ostajem bez zraka. Nije slučajno. Izmišljene slike postale su prestvarne.
Hoću li do kraja moći živjeti od samo te jedne jedine priče?
01.07.2013. u 11:01 | 0 comments
sanjala sam noćas da ga imam
Kao da su amputirali dio mene. Eto, tako se osjećam. Ali krivi dio mene. Bol ne prestaje. Imala sam sreću, imala sam najboljeg... Zašto sam ga pustila? Zašto se nisam borila? Zašto? U inat svima... trebala sam... u inat svima koji su govorili da mi nikada ne bi uspjeli. Možda... Ali nismo ni pokušali.
Ne pričam o njemu, nikome. Rekao je Đole da se prave ljubavi ne spominju nikada. Ma daj. Ne spominjem ga, jer i sama misao o njemu boli. Ne spominjem ga, jer ne znam što bih rekla. Da mi nedostaje? Nedostajanje je samo mali, malecki djelić onoga što osjećam. Golema čežnja. Bol. Strah. Ogroman strah da me neće pronaći, da me neće prepoznati, da će zaboraviti... Ne volim kada pitaju za njega. Ne znam odgovoriti. Kako bi itko razumio? Tu je, nikada nije otišao... Nema ga, nikada ni nije bio tu... Bio je moj kao nitko nikada prije... Nikada nije bio moj... Volio me je i nije me volio dovoljno... Strah. Užasan strah. Da neću izdržati. I još veći, još stvarniji, još gori strah da ću izdržati. I da ćemo umrijeti u ovoj tišini, čekajući se, tražeći se. Mjesec, dva, godinu... I više nećemo imati što jedno drugom reći.
Ne da se izbrisati iz sjećanja... ni dozvati... Sanjala sam noćas da ga imam. Tako jasno da sam ga jutros pogledom tražila na praznom jastuku kraj sebe. Nisam ga našla. Sanjala sam da me voli. Svjesno. Sanjala sam da može birati. I da bira mene. Sanjala sam noćas da ga imam... a danas sam ga opet zauvijek ostavila drugoj.
Nadam se da je dobro negdje tamo daleko. Nadam se da je sretan. "I uvek ostaje ona osoba koje ćeš biti željan celoga života i onaj strah dok brojiš pobede i poraze... Nekim pričama o ljubavi uvek fale poslednje stranice..." E moj Đole...
30.06.2013. u 08:47 | 0 comments
noćas
Zatvaram oči i plašljivo pružam ruku,
u letu dotičem tvoje lice,
ispisujem čežnju...
satkanu od najtiših nota,
čvrsto upletenih u svaku žilu mog tijela,
koja još uvijek zove tvoje ime.
Ispod zatvorenih kapaka,
naglo prekinuti san
i napamet naučene riječi kojima molim
sreću za Tebe.
Ljubim te noćas
i pričam ti o svim onim svjetovima
koji su nestali kada si otišao.
Ti me slušaš...
kako me nikada nisi slušao
i čini se stvarno...
i ne izgleda prazno... noćas...
A onda se sjetim da te nema
i neutješna,
crtam mapu drhtavim jagodicama...
ako se jednom ipak vratiš,
da me lakše pronađeš...
Tamo gdje linijama spojiš madeže...
ja još čekam...
28.06.2013. u 23:15 | 0 comments
pad
Srce se kidalo, mogla sam ga čuti, ali prsti nisu odustajali. Na kraju je pisalo "Imali smo mi dovoljno vremena da kažemo prave riječi jedno drugom. Ali i ljubav se ponekad umori od čekanja. Zadrži lijepe uspomene u srcu i ponekad tišini šapni ono što si htio meni. Ostani drugačiji od drugih, tako da te jednom mogu opet pronaći i prepoznati u moru bezličnih istih lica. Nije bilo naše vrijeme." I stigao je odgovor... "Ostani ono što jesi, jednostavno savršena. Pronaći ću te kad bude vrijeme..."
Gledala sam u ekran i te dvije rečenice, a suze su kapale po njegovim riječima. Znam da hoćeš, rekla sam u sebi... Znam da hoćeš, rekla sam glasno... Znam da hoćeš, ponavljala sam dok mi glas nije pukao u jecaj koji sam mjesecima nosila u grudima. Znam da ćeš me naći, vjerujem ti... Znam, ljubavi. Voljela sam te kao što mi se nikada ranije nije desilo i kako mi se nikada više neće desiti. Željela bih da u tvom životu ima makar dio ljepote koju umiješ dati onome tko je pored tebe…Budi sretan, ljubavi. Ja ću te uvijek čekati.
27.06.2013. u 17:29 | 0 comments
vrijeme je
Kada je sve izgorilo, što je ostalo od mene u tim hladnim hotelskim sobama tih nepoznatih gradova? Ne puno. Komadić sna. Krik zadovoljstva. Dio života. Pola srca. Nije ni malo. Najteže je odreći se iluzija. Kako priznati da je laž nešto što si dugo gradila očiju širom zatvorenih, slagala zrno prijateljstva na zrno ljubavi? Da ti nije bilo potrebno ne bi ga ni izmaštala. Ali, jednom mora postati dovoljna svjetlost samo jedne svijeće da ogoli istinu koja se nudila dugo, a koju si namjerno previđala.
I, onda, otvoriš oči, pogledaš je u ružno lice i pustiš bol sa lanca. Sve to još i ne bi bilo toliko gadljivo da se kolebanje ne upliće svojim glupim, očajničkim naporima; smišlja tisuće opravdanja, sjeća te na lijepe stvari...
Vrijeme je da zatvorim vrata hotelske sobe. Da zaboravim pogled na maglovito parkiralište. Da ne pamtim lica umornih recepcionara koji ne postavljaju pitanja, navikli na strance koji pognute glave traže ključ. Vrijeme je da zaboravim svoj izraz lica u liftu dok silno želim da ide brže. Da zaboravim izgužvane plahte. I lice na jastuku kraj moga, lice koje sam toliko puta iznova dodirivala u svojim mislima. Vrijeme je da zaboravim kako smo izgubljeni tražili onaj restoran. U sebi sam molila da ga što duže ne nađemo, jer sam znala da će onda pustiti moju ruku.
Vrijeme je da pokidam niti i koraknem u novi grad. Bez okretanja. Bez žaljenja. Bez snova. Jer, oduvijek sam mrzila hladne hotelske sobe u kojima ostane dio mene, dio koji nikada više ne pronađe put natrag.
***
Muk. Tišina. Koju god riječ da izaberem čini mi se nedovoljna. Jer Provi u meni danima šuti sklupčana u svom kutu i gleda me suznim očima krivca. Bez poante, bez prava na tugu, na žalbu, na ljutnju... Ne možeš izgubiti ono što nisi ni imala... Rekla sam joj... Ni tad nije progovorila. Jer za to odgovor nije smišljen. Mogla bi se ona osloniti na nekoga da je čuva od pada. Željela bi. Ali se ne može osloniti na nekoga da je sačuva od skoka. Od sebe same.
Provi je voljela oblak. Nije grijeh.
16.05.2013. u 18:08 | 0 comments
ljubav ne pobjedjuje
Nije tako teško prekinuti veze ako je 250 km između vas. Teško je odlučiti. Prihvatiti istinu da se nikada neće desiti. Shvatiti da je to najviše što imaš. Da se nikada nećeš probuditi kraj njega i tako ostati sve dok ti to želiš. Nećete ostariti zajedno. Nećete čak ni pamtiti tako dugo. Teško je odlučiti. Teško je uvjeriti i njega da je ovaj put konačno. Da se nećeš vratiti kada zavapi tvoje ime bolnim uzdahom čežnje. Ne možeš ostati samo zbog čežnje. Možeš se vraćati neko vrijeme, ali ne možeš ostati zauvijek. S vremenom i Zauvijek postane predugo... Vidite, ni od mojeg 'Zauvijek' nije ostalo Bog zna što...
Izgovorila sam tisuću grubih riječi i niti jednu od njih nisam ozbiljno mislila. Uvjerila sam samu sebe da ću pronaći nekog sličnog njemu. Nekog tko će znati jednim pogledom probuditi sve ono što je tako dugo spavalo u meni. Jednim? Ma neka bude i s dva pogleda... tri... pristala bih i na četiri... Nekog od čijeg dodira poleti tisuću leptira iz moje utrobe... ili barem stotinjak... deset? Uvjerila sam samu sebe da ću pronaći nekog tko će me voljeti jednako snažno, jednako lijepo, jednako besmisleno. Netko za koga neću biti greška.
Rekao je da sam se promijenila. Šutjela sam. Kako da mu kažem da sam još uvijek ona ista osoba puna čežnje za njim, samo što sam naučila šutjeti. Šutjela sam. I kada je rekao da voli svaki i najmanji dio mene, šutjela sam. I kada je rekao da je moj dodir raj i da je to jedino što treba, šutjela sam. O, plakala sam. Plakala kao da je to zadnji dan mog života. Plakala sam, ali on to nije znao. I nikada neće saznati.
***
Bio je kraj marta, hladan i siv. Stajala sam kraj njegovog auta u Ulici Ivana Gorana Kovačića čekajući da me zagrli posljednji put. Nije me bilo briga hoće li nas netko vidjeti. Ne taj put. Ne taj posljednji put. On je uvijek mrzio oproštaje, valjda zato što nikada nije znao hoće li me ikada opet vidjeti... Njegove suze meni su uglavnom bile smiješne. Ne i taj put. Taj posljednji put. Zabila sam glavu u njegovu jaknu i upijala taj poznati miris. Obavila sam ruke oko njegovog vrata toliko snažno da bih vjerojatno osjetila bol, samo da ona bol u srcu nije bila toliko razorna. A onda sam izgovorila... Rekla sam te riječi koje sam do tada tisuću puta napisala, ali nekako nikada nisam znala izgovoriti. Rekla sam mu to na našem prvom susretu prije mnogo godina i rekla sam mu to tog marta, hladnog i sivog. Rekla sam mu da ga volim. 'Nemoj nikada zaboraviti koliko te volim. Obećaj mi da nikada nećeš zaboraviti.' Nije obećao. On nije bio čovjek koji daje obećanja... Barem ne meni. Okrenuo je leđa. Otišao je. Znate, nije se ni okrenuo. Ja sam još dugo gledala za njegovim autom i plakala. Ali, on se nije okrenuo. Možda... da je znao da je posljednji put... možda... možda bi se okrenuo...
***
Kažu da slika vrijedi tisuću riječi... ova je iz mene izmamila njih 497 i jednu brojku. Ostale neka budu za sve ono što je ostalo neizrečeno... nedorečeno. Ostale neka budu znak da postoje tragovi koji se ne ispiru prvom kišom i trenuci koji nas obilježe na nezamislive načine… kad se odvijaju uz pravu osobu. Ja još uvijek nisam našla nikoga sličnog njemu. Ulicu Ivana Gorana Kovačića izbjegavam. Nekako kao da se svaki put iznova rastajem od njega kad prođem tuda. I svaki put iznova malo umrem. Znam da nikada nije bio zaista moj. I znam da je sretan s njom. I dok to znam, dobro sam. U redu je biti sam, ako je onaj koga volis sretan s nekom drugom. U redu je. Sasvim je u redu toliko voljeti... Zar ne?
08.05.2013. u 14:23 | 2 comments
sinoć na putu iz Klagenfurta je umrla Provi
Reći ću vam kako sam je ubila. Popila sam tri litre pive, od kojih jednu u samo pola sata... Malo prije sam ispovraćala sve tri litre i cijelu dušu, a uz to sam dobila i temperaturu. Znate, najgore je što sam, nakon prve litre pive, krivila Provi. Govorila sam joj: glupačo... Nekoliko tisuća puta. Kako si mogla nasjesti? Glupa naivna ženo. Imaš tridesetsedam godina. Trebala si znati prepoznati laž. Ponavljala sam to sve dok je nisam počela mrziti. Istinski mrziti. Više nego njega.
Oteklu od plača i nesanice, gledala sam je kako se prevrće po krevetu. Šutjela je. Željela sam je kazniti. Ne razmišljajući, zgrabila sam mobitel koji je stalno pogledavala i pročitala na glas sms koji mu je posljednji poslala. Riječi su se zabadale u njeno tijelo. Grčila se. Krv je curila po plahtama. Gledala me očajnički, a u dubini oka joj je i dalje ležala uzaludna nada. Nada koja mi je izazvala toliki osjećaj bijesa i gađenja, da sam se nagnula nad nju, obrisala joj suze i hladno rekla: Vrijeme je da umreš. Tvoja ljubav je tvoja tragična krivica i ti tako moraš skončati.
I ona ode.
Neće mi nedostajati. Nikada. Sada kada je nema mogu kriviti samo sebe. Čudno je da njemu najmanje zamjeram. Nemam snage ni mrziti ga. Znam, bilo bi realno. Ali, Provi je ona koja je bila hrabra. Ja sam kukavički ispila pivo i povukla se u sebe kao jedino utočište. Ništa u sebi nisam našla osim mržnje. A i to je bilo usmjereno prema meni samoj. Trebala sam znati. Trebala sam osjetiti laž. Odbijam se probuditi ujutro. Ne zaslužujem probuditi se ujutro. Ne. Ne vrijedim ništa. Ne vrijedim ni toliko da mi se stavi povez preko očiju prije smrti.
I neka mi netko kaže, kako ću ikada ponovo vjerovati? Neka mi netko kaže da ljubav postoji i da se smije voljeti. Neka se netko usudi reći mi da je na ovom svijetu vrijedno išta osim djece, koja su krv moje krvi. Nemojte. Jer, ja ću vam pokazati toliko praznih riječi da nećete trebati pivo da biste ispovraćali dušu. Ja ću vam pokazati čovjeka koji nema srce. Čovjeka koji me ubio.
16.12.2012. u 03:01 | 13 comments
...
U nekom drugom svijetu stajati ću prkoseći vjetru, slijepa za sve bivše živote.
Tada neće biti važno što smo bili i kome smo pripadali, dok još nismo otkrili nas.
Neće postojati ceste koje vode natrag, jer se nećemo morati vraćati.
Sve će biti ispred nas, a naše će oči gledati u istom pravcu.
Nećemo se razdvojiti ni na trenutak, da ne bismo izgubili jedno drugo iz vida.
Biti ćemo stranci, koji su se ponovo sreli u sumraku života i prepoznali u vlastitim snovima.
I svaki će novi pogled biti ostvarenje jednog sna.
Polako, da ne uništim nijedno sjećanje u nama, priznati ću ti da sam oduvijek znala.
Da sam tražila. Čekala.
I da nije važno koliko će boljeti smrt nakon što se jednom ogrnem tobom.
Jednog ću dana stajati prkoseći vjetru u nekom drugom svijetu i čekati da mi pružiš ruku.
Tek tada ću moći mirno otići.
14.09.2012. u 09:57 | 1 comments
njoj...
Dotakni ga danas.
Dotakni ga bez pitanja i sumnji, nikada ni nije bio moj.
Pomiluj mu obraz nježno, moji prsti nisu znali naći put do njegove srži.
Reci mu danas koliko ga voliš, moj šapat ne može čuti.
Poljubi njegove usne. Nema na njima mojih tragova.
Strgana od tuge, vraćam ti sve uzdahe koje sam ukrala.
Oduvijek sam znala da imam samo tren u vječnosti i da više od toga nikada neću imati.
Dotakni ga danas, onako kako bih ga ja dotakla.
Reci mu da sam umorna od bdijenja i da mu neću zamjeriti odustajanje.
I ako vidiš osmjeh u njegovim očima, ne dozvoli mu da ih zaklopi.
Ne dozvoli da ga pronađe sjećanje koje sam ja poslala ne bih li ga još malo zadržala uz sebe.
Zarobi ga ljubavlju.
Daruj mu mir.
Rastjeraj utvare.
Udahni njegovu bol.
Promijenio je moj život.
A nikada nije bio moj.
Oprosti što sam voljela tvoje.
11.09.2012. u 09:38 | 0 comments
Možda kada bi slušao vjetar... Samo vjetar. Znaš, on je bitan u mojoj priči. On odnosi sve. I vraća. Zalutale zaboravljene mirise. Dugo sam ignorirala. Ma, još uvijek to činim, prilično uspješno, ako uzmeš u obzir da je ono malo što smo imali IPAK bilo jedino što sam željela. Tako divan osjećaj ljubavi i pripadanja jednom čovjeku u trenu pretvoren u najveći poraz. Vidiš, danas se slomilo. I bilo je teško. Bilo je teško pročitati istinu, iako sam je duboko u sebi odavno znala. Bilo je teško odgovoriti, jer sve što sam mogla reći bio bi samo vapaj za nečim što nikada nije bilo moje. A najteže... najteže je bilo ne javiti se na mobitel koji je uporno zvonio u pravilnim intervalima, baš onda kada bih pomislila da si odustao i odahnula, na displayu bi se pojavilo tvoje nasmijano lice i moje srce bi iznova hvatalo onaj ubitačan ritam: ta-dam, ta-dam, ta-dam... Da, trebala bih maknuti tu sliku. Razmišljam o tome posljednjih par sati. Kada je nastala ta slika mislila sam da se beskrano volimo. I lijepa je uspomena. A nisam sigurna da ih sada želim... lijepe uspomene. U stvari, nisam sigurna ni kada je bio početak našeg kraja. Čak i onaj nedavni susret bio je isforsiran i lažan, tek toliko da ispunimo formu i da možeš reći da sam toliko važna da ti nije teško voziti 100 km samo da ručaš sa mnom. Patetika, mili moj. Da sam toliko važna bio bi tu.
Početak kraja. Kraja nečega što jedva da je postojalo u tvom svijetu. Ovo što si danas rekao suviše je teško i ponoviti. I zato stvarno ne znam zašto toliko poziva?! Što bi mi još mogao reći? Da sam krivo shvatila? Da možda nije tako kako si napisao? Da pročitam između redova? Bio je jedan red. Jedan red, jedna tvrdnja, jedno priznanje, jedna istina. I jedna laž koju sam živjela skoro 4 godine. Četiri godine mog života. Toliko si uzeo igrajući se ljubavi koja nikada nije postojala. Jesam li ja kriva dajući ti pravo zbog siline kojom moje srce kuca kada pomislim na tebe? Ta-dam, ta-dam, ta-dam... Nedovoljno. Ali barem imam srce. Ili sam ga imala, više nisam sigurna. Trenutno sam rastrgana, oljuštena, trula... Tisuće opravdanja za tvoj postupak i smirujuća činjenica da sam ipak u tebi postojala dovoljno da osjetiš da me nema... Utješno? Ne danas. Ne još.
Nemam više snage pisati. Mala plava tabletica koju sam popila počela je djelovati i usporava moje misli i moje prste, smiruje me i zatvara mi kapke. Voljela bih da postoji netko tko bi mi sada rekao da vrijedim, da sam lijepa i da bi me mogao voljeti. Voljela bih čuti da ljubav ipak ima smisla u ovom svijetu gdje je sve neizvjesno i lažno. Ne postoji nitko tko bi me pogledao kao da je njegov cijeli svijet u meni. Onako kako je moj bio u tebi. Ono malo meni je bilo sve. Nikada nećeš znati. I bolje je tako. Sve si ubio.
Oboje smo očito bili veliko razočaranje jedno drugom u životu. I bez obzira na sve, nikada mi se nije dogodilo ništa ljepše od tebe.
Možda kada bi slušao vjetar...
01.08.2012. u 19:58 | 3 comments
otvoreno pismo...
Razmišljala sam. Znam, rekao bi da je to svakako nešto što prečesto radim. Rekao bi da nije toliko bitno za sve pronaći razloge, da postoje neke stvari koje se prihvaćaju bez puno razmišljanja, da logika nikada nije bila naš adut. Vidiš, nisi bio u pravu. Upravo logika, taj zdrav razum, to razmišljanje, moje i tvoje, odvojilo nas je jedno od drugog nepovratno. Nisam ja nikada bila Ona za tebe. Kao što ti nikada nisi bio Onaj za mene. Ali, bilo je najlakše dići ruke od Nas. A mogli smo biti tako puno... Nekada sam mislila da smo bili Pravi u pogrešno vrijeme. Nismo. Bili smo baš onda kada smo trebali biti. Samo nismo bili Pravi. Ne jedno za drugo.
Znam da sam odlazila nebrojeno puta. I uvijek sam se vraćala. A onda si me pustio. Ma razumijem. Razumijem da si želio bolji život za mene. Znam da si želio da nađem nekoga tko će mi moći dati više od tebe. Vidiš, u stvari me nikada nisi upoznao. Da jesi, onda bi znao da je ljubav jedini život za mene. I dok me voliš, ne postoji onaj koji mi može dati više. Ne, nikada nisi upoznao pravu mene, ono malo što si znao o meni bilo je dovoljno da ti postanem bitna, ali nedovoljno da me poželiš zadržati. Razumijem. I ne boli me tvoje odustajanje. Boli me što si me pustio tako lako, što si otišao ni ne pokušavši se osvrnuti, jer si znao da ćeš, ako samo na trenutak zastaneš razmišljajući, ostati. Moja ljubav te u isto vrijeme činila jakim i slabim. Šteta. Da si se samo potrudio upoznati me bolje, vidio bi da postoje ljudi koji vole bezuvjetno, bez rezerve, bez interesa... Da postoje ljudi koji te vole takvog kakav jesi. Ja nisam savršena, to je epitet koji si mi ti dao, ali tvoja ljubav činila me savršenom. I zato je šteta. Toliko si se bojao osjećaja da si izgubio onu koja te je voljela najviše.
A mogli smo biti tako puno.
02.04.2012. u 11:33 | 0 comments
hvala...
Užasno mi fališ. Još uvijek. Ali neću ti to nikada priznati. Ipak osjećam neko čudno zadovoljstvo u saznanju da nikad više neću poljubiti tvoje usne. Niti da ću se ikada više skupiti u tvom krilu, godinama klesanom za moje tijelo. Razmišljala sam o tome kako bih te odbila, kako bih ti vratila. I na kraju, pružila sam ti samo osmjeh. Nisam te odbila ničim drugim, samo osmjehom. Odbiti te onako osvetnički, značilo bi pljuvanje po mojim godinama s tobom. Pljuvanje po danima koji su se desili, po noćima koje su bile stvarne, po rukama koje su zimi grijale, a ljeti hladile. Po usnama koje su sve naučile. Po onome u što sam se klela. Zbog toga sam se samo nasmijala, otvorila srce, pustila te i okrenula se. Hodala sam sama, prvi put. Sreća se ugostila u moje slobodno srce. Znala sam da ćeš i ti biti sretniji bez mene. Nije mi bilo žao. Ali fališ mi. Još uvijek.
Sve je manje boli, priznajem. Možda sam konačno uvjerila samu sebe da zaslužujem više. Ne bolje, ti si bio najbolji. Samo više. Više zagrljaja, više poljubaca, više riječi. Nekoga tko će me vidjeti kad plačem od smijeha. Nekoga tko će mi obrisati suze kad plačem od tuge. Nekoga tko će biti tu. Nekoga tko će me voljeti. Jer, na kraju, priznajmo oboje, ti nisi bio taj. Nikada me nisi zaista volio. Nakon svega, ostao si ljubav mog života. Ja nisam ostala. Nisam nikada ni bila, zar ne? Manje boli. Manje. Ali uvijek, u svakom trenutku svakog jebenog dana, ZNAM da me nisi volio. Gorak okus u ustima.
Krpam rupe koje su ostale iza tebe. Mrzio bi me zbog načina na koji to radim. Sve ono što sam rekla da nikada neću. Primjećujem lijepa lica oko sebe. Smiješim im se. Surađujem. Prihvaćam dvosmislene razgovore i sudjelujem. Srce sam zatvorila. Ne namjerno, nisam to čak ni primjetila, sve dok nisam izgovorila par riječi koje sam uvijek mrzila više od svega. Bez obaveza. Bez skrivenih namjera. Ja se ne zaljubljujem. Laž? Ne... Dotakni moje tijelo, ali nećeš nikada dotaknuti mene... Ja, kakva sam bila, ne postojim više.
Ne mogu da ti ne kažem hvala na kraju svega. Hvala za sve to vrijeme kada si imao posebno mjesto u mojem srcu. Hvala ti što si mi pomogao da shvatim kako je ovaj svijet surov i da ljudi uživaju u tuđoj patnji. Hvala što si me naučio da budem povrijeđena i da svejedno preživim. Hvala ti za svaku poruku koju nisi poslao, za svaku riječ koju si prešutio, za svaki osjećaj koji si odglumio. Nisi ti bio kriv što sam ja pronašla u tvojim riječima nešto čega nije bilo. Nisi ti kriv što sam se nadala da ćeš me možda zavoljeti. Ne krivim te ni za jednu suzu koju sam pustila zbog tebe, ne krivim te ni za bol koja je ostala nakon tebe... Hvala ti što si srušio moje snove i iluzije, hvala što si me spustio s oblaka... s par riječi kojima nisi rekao ništa i s puno šutnje kojom si rekao sve...
Hvala ti za svaki trenutak smijeha i sreće... Jer bilo je i toga... Neopisivo puno... Oprosti što te još uvijek silno volim ovim srcem pretvorenim u kamen... Moguće? Naravno... S tobom je sve bilo moguće, jer ti si, mili moj, zaista bio Čudo. I srce ne možeš prevariti. Ponudila sam se nekoj drugoj ljubavi, pokušala se prevariti nekom novom ljepotom, ali ne ide to tako... Ne možeš prevariti srce, vjeruj mi... Srce kao srce - uvijek pita gdje si ti.
Kada bi samo znao koliko ničeg se desilo u mom životu od kad sam otišla...
27.03.2012. u 10:20 | 2 comments
moja priča... ne znam da li ću znati...
Kada sada razmišljam o nama... sada, nakon nekog vremena... još uvijek... teško je. Svaka misao. Svaka uspomena. Ponekad poželim da nisi postojao. Da nisi bio san koji se ostvario. Jer, meni se snovi ne ostvaruju. Ponekad pomislim da sam se trebala boriti za tebe. Za nas. Bio si ljubav mog života. I jedino o tome ne znam ispričati priču. Bio si moje jutro i snaga mog dana. Moj smiraj i svaki drhtaj. Bio si moj prijatelj i moja obitelj. Svaka besmislenost s tobom je imala smisao. Sve. Kad bih ti samo znala reći koliko sam te voljela... Kad bih ti znala pričati o dugim satima samoće u kojima si bio jedina misao. Pripadala sam ti na način na koji nisam pripadala nikome prije. Na jedini mogući način kad nekog voliš. SVE je bilo nevažno. I tvoje tijelo kraj druge žene... i tvoje obećanje pred Bogom... i moji zavjeti... i naši svjetovi udaljeni tisuću galaksija jedno od drugog. SVE je bilo nevažno, jer duboko u srcu bila sam tvoja onako kako nikada nisam bila ničija. Bio si ljubav mog života.
Kada sada razmišljam o nama... znam da je vrijedilo. I beskrajno mi je žao što nije moglo drugačije. Ali, da smo potrajali, suviše bi boli ostalo iza nas. Sjećaš se, obećali smo da nećemo povrijediti jedno drugo... da nećemo dozvoliti da gorčina zavlada našim srcima kada nas konačno porazi stvarnost. Zato, molim te, nemoj reći da nije bilo važno. Nemoj dopustiti da postanem ime koje izgovaraš s gnjevom i za čijim slovima šalješ kletvu... I kada zaboraviš moj lik... i kada ti moje riječi više ne budu ni jeka nekih starih istina... kada od nas ostane samo mutna slika... dozvoli da te neki sumrak... neka čežnjiva melodija... neka prašnjava cesta ili bistra zelena rijeka... dozvoli da te sjeti na mene i na to koliko sam te voljela...
A ja... ja ću pronaći put koji neće prolaziti kroz tvoj život. Iako znam... svi će putevi uvijek voditi kroz tebe...
26.02.2012. u 17:42 | 5 comments
27.01.2012.
Sretan ti rođendan, jedini..
I think I'd miss you, even if we'd never met.
27.01.2012. u 22:49 | 2 comments
vitlao božić jata zvezdana
Dan je počeo kao repriza prethodna tri Božića, samo što je, umjesto snijega, magla prosula svoje sivilo pustim ulicama njenog samotnog grada. Zato je voljela ovaj grad, pomislila je. Bio je nekako sličan njoj. Ili ona njemu. Većinu dana prazan i usamljen, kao slučajno bačen na ovu planetu i zaboravljen od ostatka svijeta. Ali imao je dušu, baš kao i ona. Mogao si ga voljeti ili mrziti, baš kao i nju. Crvene i srebrne kuglice blještale su na gustim granama njene jelke kao i svake godine, uredno zamotani pokloni, božićna zvijezda na stolu. Ipak, nešto je bilo drugačije ove godine. Nije bilo njega. Ne, nije ga bilo ni prethodna tri Božića, ali u svojoj napaćenoj duši uvijek ga je osjećala blizu... njega i njegovu beskrajnu ljubav, umotanu u najsjajniji papir i sakriven u najdubljem kutku njenog srca. Ove godine nije ga bilo. Ni riječi od njega, iako ih je čekala kao jedinu zraku sunca u maglovitom tmurnom danu. Šutjela je i ona, nabrajajući u sebi tisuću razloga zašto je bolje tako. Znala je da je pomislio na nju. Znala je da je negdje daleko poželio da i ona bude sretna. I da je znao da nije sretna. Je li znao da plače? Dok je njena mala obitelj odmotavala šarene pakete, ona se, skrivena od njihovih očiju, stisnula u kutu svoje sobe i tiho plakala. Ni to nije smjela glasno. Kako bi objasnila svojoj nasmijanoj djeci zašto plače na najsretniji dan u godini? Namještajući svoju poznatu masku na lice, prisilila se odraditi dan kako se od nje očekuje. Hrpa beskorisnih koraka u pogrešnom smjeru i užasne, teške misli o tome na što se sveo njen život. Kada nije s onim kojeg voli...
Došla je božićna večer, a s njom i spoznaja da je izgubila njegovu ljubav. Ipak nije bila beskrajna. Božić... samo nalik na prethodna tri... i potpuno isti kao svaki slijedeći koji će doći.
25.12.2011. u 19:04 | 2 comments
....
Zapravo, mislim na njega više nego što pokazujem - mislim da nikoga tu ne zavaravam - ali nikada ne govorim o njemu. Ljudi misle da ih želim poštedjeti ili da zazirem od tuđeg sažaljenja ili već nešto tako glupo. Nije to. Pričanje o njemu boli. Jako. Vraća sva neodgovorena pitanja. Vraća razmišljanje o tome što bi bilo da je bilo (a malo toga, uvjeravam vas, ima tako razoran učinak kao takvo razmišljanje). Vraća krivnju, osjećaje, bez obzira na to koliko iracionalne, da ga je bolja žena, nježnija žena možda mogla zadržati.
Kažu da je potrebno mnogo vremena da se shvati da je kraj. Obamreš. Ne prihvaćaš surovu stvarnost. A opet, to nije istina. Bar ne u mom slučaju. Shvatila sam puno značenje kraja istog trena kad smo se rastali. Shvatila sam da ga nikada više neću vidjeti, da ga nikada više neću zagrliti, da nikada nećemo imati djecu i ostariti zajedno. Shvatila sam da je to konačno, da nema odgode, da se ne može trgovati ili pregovarati.
Dobronamjerni prijatelji govorili su mi uobičajene fraze od kojih bih samo imala poriv za povraćanjem. Ne govorite mi da sam mlada i da je život preda mnom. Ne govorite mi da će biti bolje. Da je to dio božanskog plana. Da sam imala sreće što sam upoznala takvu ljubav. Ne govorite mi 'bolje ljubiti i izgubiti' sranja. Još jedna neistina i licemjerje. Vjerujte mi, nije bolje. Ne pokazujte mi raj, da biste ga onda spalili do temelja.
I ne pitajte me žalim li za čime. Odgovor je - samo za jednim. Žalim što je bilo trenutaka koje sam protratila čineći nešto drugo umjesto njega sretnim.
05.10.2011. u 12:45 | 3 comments
tiho je... može li tiše?
Nemaš ti pojma. Ne znaš ti ništa o meni. Ne znaš kako je kada pokušaš ispuniti žvot onime što imaš, a to ti nije dovoljno. I one male stvari, one sitnice koje nas raduju, to bi trebao biti život? Moj život.
Ne želim te više dotaknuti. Ne želim znati ništa o tebi. I tvoja poruka, što je trebala značiti? Nikada me nećeš zaboraviti. Tek toliko, da malo dirneš u moj mir, u nešto što sam prozvala svojim... da mi uzmeš i to malo zaborava što sam izvukla iz dubine svoje duše... I ide mi. Radim čuda. Malim koracima prevalim daljine. Sve sam dalje. A znaš kako bih te željela zagrliti, nasloniti glavu na tvoje rame i zamišljati da će trajati, da nije zabranjeno, da je zauvijek... Nemaš ti pojma. Kako bi znao? Tamo gdje si ti, ja ne postojim ni u tragovima. Tu gdje sam ja, sve je puno tebe.
Nižu se beskorisni dani, dani, koji su ipak jedina istina u mom životu. Ponekad si prisutan nekim dalekim riječima i tada se čini da ima smisla svako moje buđenje. Ali, uglavnom su to oni moji stari dani prepuni borbe da dam smisao svemu što činim. Pokušavam se uvjeriti da ja, u stvari, trebam tebi. Da sam ti važna. Da je prostor između nas samo privremeno lutanje do povratka svega čemu se potajno radujem. Negdje duboko u sebi ubijam sve istine koje me izjedaju.
Jesi li ikada čuo lomljavu kostiju u sebi? Ja jesam. Samo na trenutak. Nakon toga sve se smirilo i stišalo.
27.09.2011. u 19:31 | 0 comments
još jednom
Raspadam se i ne znam hoću li se ikada ponovo skupiti i zato uzmimo ovo vrijeme prije kraja...
Ovu tišinu prije nego nestanemo zauvijek.
Znam da ti nikada neću pripadati na način na koji želim.
Ali, biti će dovoljno...
Još jednom te gledati kako snivaš...
Još jednom se probuditi kraj tebe...
Samo još jednom i neće biti važna cijena koju će platiti srce.
Ima još par sitnica koje sam ti ostala dužna.
Želiš li ih?
Onaj jedan poljubac u kut usana koji možeš sakriti i ponijeti sa sobom, kad kreneš iz mog života.
Onaj pogled u kojem ćeš vidjeti da moja duša pripada tebi, zauvijek utkana neraskidivim nitima ljubavi.
Zauvijek...
Možeš li vjerovati u zauvijek?
Jer zauvijek ponekad nije dovoljno dugo...
A ponekad je najteži okov...
Znam da će vrijeme nemilosrdno pokidati stranice koje smo ispisivali nježnostima, na kojima smo crtali čežnju i vjerovali u snove...
Ali, samo se jednom pogledaj mojim očima i vidjeti ćeš čudo.
I tada mi reci da si i ti mene volio... najviše od svih... volio...
08.09.2011. u 09:16 | 0 comments
četiri dana
Već je prošlo dva tjedna od njihovog posljednjeg susreta, a ona još nije pronašla riječi da opiše ta savršena četiri dana. Činilo joj se da ako počne pisati o tome u prošlom vremenu, biti će kao da ga je pustila. A nije. I nikada neće. Shvatila je to sinoć kada je usred dječjeg rođendana u stvarnom životu, otrčala u kupaonu da mu se javi na poziv. Shvatila je da štogod odlučila, napravila ili rekla, samo zvuk njegovog glasa sruši sve zidove koje tako naivno diže oko svojeg srca. Shvatila je da taj rođendan nije u njenom stvarnom životu, jer njen život bio je uz tog muškarca 250 km daleko koji joj govori kako mu jako nedostaje i kako je samo želi zagrliti.
Bila je tiha posljednjih par dana i čekala je pravi trenutak da mu kaže da je pusti. Imala je pripremljenu rečenicu za njega, pomalo grubu, ali ona je bila uvjerena da je to i zaslužio. Ne želim te više u svom životu... Tvoje srce pripada njoj... Već nekoliko mjeseci prije prestala je vjerovati u njegovu ljubav. U stvari, prestala je vjerovati u ljubav općenito... Prestala je vjerovati da ljubav čini čuda i da ništa nije nemoguće kada se dvoje ljudi voli. Bio bi tu, zar ne? Bio bi kraj nje da ta glupa ljubav ima ikakvog smisla...
I zaista, tih posljednjih par mjeseci uspjela je uvjeriti samu sebe u besmislenost trajanja nečega što od početka nije imalo budućnost. A onda je prije dva tjedna stao pred nju, ispružio ruke i povukao je u svoj zagrljaj. Vidiš, upravo tu je moje mjesto... ovo tu, između tvog ramena i vrata... ta savršena udubina stvorena baš za moju glavu... sa svim mirisima koje sam mjesecima odbijala pamtiti,.. I sve drugo, osim tog trenutka, izgubilo je svoj smisao. Tada je znala, može živjeti još 50 godina, ali samo dani kada je on drži u svom zagrljaju vrijede.
Četiri predivna dana provela je u tom zagrljaju. Niti jedna uzaludno potrošena minuta. Dodirivali su se neprekidno, ljubili, smijali, gledali... I voljeli... Da, ta glupa ljubav bila je jedini smisao njihovih života i oni su je nesebično davali jedno drugom. Zar je ispravno odreći se toga? Kako ću te opet pustiti da odeš k njoj? Pustila ga je... Kao i svaki put do tada. Posljednji je put, čuješ li me? Posljednji. Svaki put otkineš dio mene i odneseš. Nemam više snage. Nemam. Čuješ li me?
Kada je sinoć rekao da je voli, znala je da ima još snage. Znala je da se nikada neće oprostiti od njega. Da će jedan dio nje uvijek čekati. I da u ovom surovom svijetu punom neizvjesnosti i licemjerja jedino je još ljubav izvjesna i ima smisla.
01.05.2011. u 10:06 | 3 comments
putovnica
Preturajući danas po torbi tražeći upaljač i ljuteći se na sebe zbog količine nepotrebnih stvari koje uporno nosim sa sobom, a koje mi definitivno neće trebati nikada, pogled mi je pao na putovnicu. Dobro, ona će mi vjerojatno još trebati, iako mi je, u ovom stanju u kojem trenutno jesam, u to teško povjerovati. Ne tako davno vadila sam je na nekim tamo granicama, najprije puna očekivanja i ljubavi, a naposljetku puna dojmova, sreće i da... one iste ljubavi s kojom sam krenula na put. Je li moguće da je to bilo pred jedva dvadesetak dana? Kao da je prošao cijeli jedan život od tada. Gomila nekih drugih ljudi, previše suza, previše teških riječi... previše šutnje... puno previše... Trebalo je svega nekoliko minuta da se najljepši dan mojeg života pretvori u nešto posljednje... posljednju uspomenu... posljednju ljubav... posljednji smijeh... Da, Munchen će zauvijek ostati moja nesretna ljubav.
Otvorila sam putovnicu kao da samu sebe želim uvjeriti da je zaista postojao taj dan, taj grad i, naposljetku, taj čovjek zbog kojeg sam bila spremna pakirati kovčege svaki put kada je poželio da dođem. Kada se sve promijenilo? Onaj dan kada sam poželjela da se nikada nije dogodio? Onaj kada sam tako jasno, tako sigurno vidjela da mi ne pripada... da mi nikada nije pripadao? Kada sam vidjela kako je sretan s njom? Kako je gleda... ljubi... zavjetuje se na vječnu ljubav... u dobru i u zlu... I ja sam svoje zavjete njemu nosila u srcu... Zauvijek, mili... U dobru i u zlu... Oprosti mi za zlo...
Zaklopila sam putovnicu i vratila je u torbu. Neka... pomislila sam. Dok je tu, uvijek ću znati da mogu otići... da mogu pobjeći... Zavaravati ću sebe da je samo ona dovoljna da opet budem sretna... Kao onda jednom... u nekom drugom životu... Nedostaje mi. Ponekad mi toliko nedostaje da bih mogla umrijeti od siline tuge koja me tada obuzme. Pitam se hoće li ikada prestati? Trebalo bi. Obično prestane. Ali jedan dio mene umro je onog dana... kada sam vidjela da je sretan i bez mene...
03.02.2011. u 18:55 | 5 comments
close your eyes and think of England...
München, 14.01.2011.... 1200 km u dva dana... moja ruka u tvojoj ruci... naše spojene usne... smijeh... beskrajna sreća...
Karlovac, danas... sleđena satima... njena ruka u tvojoj ruci... vaše spojene usne... smijeh.. beskrajna sreća...
... neopisiva tuga... želim samo zatvoriti oči i misliti na Englesku... i da će jednom proći...
24.01.2011. u 12:37 | 5 comments
samo ponekad na neki rođendan...
Ima dana kada je podnošljivo. Kada nepokolebljivo vjerujem u ispravnost svojih odluka... kao da se mene nešto pitalo... Ali, uvjeravam sebe da je sve bilo za moje dobro. Za moj mir. Ima dana kada ne mogu ustati iz kreveta od siline tuge koja me prelama. Ima dana kada se moram prisiliti da otvorim oči. Kada razmišljam imam li uopće razloga disati... Danas je takav dan. Možda zbog činjenice da uvijek pamtim nepotrebne stvari koje mi samo otežavaju život, tako sam danas pretjerano svjesna da je 'prvoj' sutra rođendan. Nevažno? Možda. To je samo jedan rođendan. Sretan, naravno. Ali nije li njen svaki dan već dovoljno sretan? Kako da ne pomislim na sve svoje rođendane bez njega? Na sve 'proslave' na kojima je nedostajao... Na kojima će uvijek nedostajati...
Danas je bilo teško ignorirati njegove pokušaje da dopre do mene. Uvijek je bio uporan. Skupila sam zadnji atom snage i nakon nekog vremena šutnje, odgovorila sam... Rekla sam da ne želim znati da sam stalno u njegovim mislima. Rekla sam mu da želim zaboraviti njegovo lice, glas, njegov dodir. Rekla sam mu da nije važno... da nikada nije bilo... da ne vjerujem više... da ne sanjam... Moje riječi zaboljele su me. Ostala sam sjediti gledajući kroz prozor i uvjeravajući sebe da je zaboljelo i njega.
Ima dana kada je podnošljivo. Ima dana kada se čak mogu nasmijati nekoj nespretnosti i ludosti u svojoj blizini. Ali ne danas. Danas samo želim umrijeti.
03.12.2010. u 09:41 | 9 comments
sve nježne riječi svijeta sačuvala sam za te...
Zadržala je dah. Sada će ga izgubiti. Onako kako nikada nikoga nije izgubila. Mogla je primiti ispruženu ruku prijateljstva, ali znala je... kao što i sada zna... uvijek bi ga voljela. Kako bi gledala u to drago poznato lice, a da ga ne poželi poljubiti? Na radiju je Oliver pjevao svojoj Magdaleni... Vidiš... tako si me trebao voljeti, pomislila je... Nikada nisi...
Danima ga je odgurivala od sebe. Jer ona je konačno bila spremna završiti tu igru. Nitko joj nije vjerovao, ali to ionako više nije bilo važno. Nije očekivala ničiju potporu... nije trebala nikoga... bol koja je ostala iza njega bila je golema i nije je željela razvodniti. Željela je osjetiti svaki udarac, svaku misao, svaki rez... Zaslužila je ovaj pakao. Zasluživala ga je polagano posljednje dvije godine svog života. Znala je... mora je udariti snažno.... najsnažnije... jedino tako će ubiti ljubav u njoj, prije nego ta ljubav ubije nju.
Pokušala je ne misliti na lijepe stvari. A bilo ih je. Pokušala je ne misliti na njegove tople oči i blagi dodir. Nikada je više neće gledati te oči. Nikada više neće gubiti razum od tih dodira. Miješale su se slike u njenoj glavi... Gledala ga je kako dolazi... Gledala ga je kako odlazi... Vidjela je ponovo onu ljubljansku kišu kako neumorno briše njihove tragove... I odnosi ga... daleko od nje i njene ljubavi...
Zadržala je dah. I pustila ga. Bez ijedne suze. Oliver je pjevao: sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te... da tebe meni vrate... Tada se slomilo. Iz svake pukotine njenog srca procurila je bol. Razlila se njenim tijelom ispunjavajući svaku poru. Shvatila je užas svoje samoće i prije nego joj se nacerila u lice. Dobrodošla... Biti ću s tobom do kraja...
24.11.2010. u 11:06 | 3 comments
lorem ipsum
Povraća mi se od istinosti posljednjih riječi upućenih njemu.
Bijah okrutna? Možda.
Prizemljenje je zapravo bilo osvježavajuće.
I nimalo jeftino, kao sve dobre stvari.
Nekako mi nikada nije išlo pretvaranje...
niti to sjedenje na oblaku i vjerovanje u dugu.
Pa ipak...
Kada toliko puta čuješ da si posebna, povjeruješ.
Nema posebnih ljudi.
Svi smo mi isti i na kraju grcamo u istoj bljuvotini.
Vlastitoj, uglavnom.
21.10.2010. u 02:28 | 2 comments
nakon ljubavi...
Dugo sam mislila da smo mi pobjednici. Mi, kojima se dogodila Ljubav. Je li uopće ikada bilo bitno na koliko suza je sagrađen taj imaginarni svijet? Je li ikada bilo bitno je li moralno? Ponovo vlastiti izmišljeni zakoni koji vrijede samo za nas... Ljutila sam se na Boga, a zašto bi ga uopće bilo briga za mene? Kao da sam ja ikada marila...
Koji je to trenutak bio kada sam odustala? Kada sam zaista pustila od sebe? Ono kišno poslijepodne kada sam pokušala zadržati dah dovoljno dugo da nikada više ne udahnem ovaj zrak u sebe? Potekle su suze. Bez ijedne riječi Ljubav je zalupila vratima. Tišina je kriknula iz svakog kutka sobe. Ovako će biti od sada, bubnjalo je u mojoj glavi. I prije sam poznavala tišinu, ali ovu koja je ostala iza njega osluškivala sam po prvi put. Kao, uostalom, i sve što je donio u moj svijet. Sve njegovo bilo je veličanstveno. Sve je bio prvi put za mene.
Bio je moja najveća ljubav. Jedan od onih savršenih muškaraca koje svaka žena upozna jednom u životu. Ako ima sreće... Netko s kim ću uspoređivati svakog drugog muškarca koji na bilo koji način dotakne moj život. I nikada niti jedan neće biti to što je bio on. Kažu mi da bih trebala zaboraviti? Kako da zaboravim taj udah života i osjećaj da sam konačno bila voljena? Mogu obećati da ću udisati ovaj zrak, koračati ponovo, sve što se od mene očekuje u ovom mehaničkom životu koji slijedi... ali ne mogu obećati da ću zaboraviti. Ne ide to tako...
Što ostaje nakon ljubavi? Tišina. Gorak okus vlastitog poraza u ustima. Nijemi jecaj. Tupi pogled u ogledalu. Nedostajanje. Nevjerica. Tuga. Golema teška tuga. I pitanje: je li moglo biti bolje? Moglo je. Ali, čemu? Naša svrha ionako nije bilo trajanje. Nakon ljubavi ne ostaje - Ništa.